Na
ovom mestu važno je naglasiti jednu bitnu karakteristiku
pravog radio-amaterizma koja jasno odvaja ovaj organizovani
pokret od svakog drugog bavljenja radio-tehnikom bilo ono i na
dobrovoljnoj osnovi. Radio-amater stalno istražuje,
eksperimentiše, proučava. Predmet eksperimentasanja ne mora
uvek da bude usko tehnički, da li je
npr. jedan pojačavač bolji od drugog. Svojevrsni
eksperimenat je i pokušaj održavanja što većeg broja veza
sa stanicama iz što više zemalja, uobičajen
zahtev u mnogim radio-amaterskim takmičenjima.
Istražujući i eksperimentišući, radio-amateri stalno proširuju
granice svojih aktivnosti. Ono što je juče bila
eksperimentalna radio veza danas je
svakodnevnica. Danas su amaterske radio veze
preko sopstvenih, od radio-amatera konstruiranih satelita,
veze radio teleprinterom i televizijom
primenom kompjutera u tim vezama ili refleksijom od meteorskih
tragova samo uslovno "specijalne" jer se njima bavi
veliki broj radio-amatera širom sveta. Granice se proširuju
održavanjem veza refleksijom preko Meseca,
meteorskih tragova, izgradnjom uređaja
za radio veze na supervisokim
frekvencijama i sl.
Radio-amaterima
održavanje radio veza nije dakle samo
po sebi cilj, radi razmene informacija, razgovora,
kao što je to slučaj kod drugih vrsta upotrebe radio
stanice bez neposrednog materijalnog interesa,
već iz ličnog zadovoljstva i ljubavi.
U
istraživanju i eksperimentisanju leže i sami istorijski
koreni radio-amaterizma. Nastao kada i
radio, krajem XIX i početkom XX veka, radio-amaterizam
se razvijao prvobitno zajedno sa "profesionalnim
radijem". Naučnici koji su istraživali, eksperimentišući,
pa ima dosta istine u tvrdnji nekih radio-amatera
da su Herc, Lodž, Tesla, Markoni, Popov i drugi pioniri radio
tehnike bili u stvari prvi radio-amateri jer su se
bavili radio tehnikom, radi istraživanja,
a ne kao profesijom! Kasnije su poslužioci prvih radio
stanica na brodovima, svetionicima, u lukama i vojnim
bazama, dakle, prvi operatori, u slobodnom vremenu, između
primiopredaje dva radiograma, održavali međusobne veze radi
provere uređaja i pokušaja uspostavljanja boljih veza. Svoje
pokušaje su nastavili i sa uređajima konstruisanim kod kuće,
radio je prestao da bude samo njihova profesija i
postao njihovo potpuno angažovanje. Vrlo brzo su se u te
grupe eksperimentatora uključili i mladi ljudi profesionalno
"odvojeni" od tehnike (novinari, učitelji, političari),
kao i studenti.
Uskoro
su se radio komunikacije počele široko
primenjivati u pomorstvu, oružanim snagama, za prenos javnih
poruka i dr. Tadašnji stručnjaci su smatrali da su talasne
dužine kraće od 200 m neupotrebljive, pa su ceo opseg
"ispod 200 m" odredili za radio-amatere. Međutim,
radio-amateri su dokazali da su upravo kratki talasi veoma
pogodni za daleke, čak i globalne veze, i to uz primenu radio
predajnika malih snaga. Bio je to ogroman doprinos
radio-amaterizma svetskim radio
komunikacijama. Slično "proširivanje
granica" su radio-amateri učinili
i kasnije kada su počeli da održavaju,
pod određenim uslovima, radio veze na
daljinama od više stotina kilometara
na vrlo visokim frekvencijama ( talasnim dužinama manjim od
10 m) koje su dotada bile smatrane kao pogodne jedino ze veze
u zoni "optičke vidljivosti".
Danas
nema ozbiljnijeg radio inženjera ili
drugog "profesionalca" u telekomunikacijama koji ne
poznaje i priznaje pionirsku, istraživačku i obrazovnu ulogu
radio-amatera, punopravnih članova svetske porodice
radio-komunikacija.
Svoje
poklonike je radio-amaterizam u Srbiji
stekao neposredno pošto se počeo razvijati u drugim delovima
Evrope. Već 1924. godine osnovane su prve organizacije
radio-amatera u ovom delu Evrope. Eksperimenti sa prijemnicima
su bili dozvoljeni, ali su tadašnje vlasti zabranjivale rad
sa radio predajnicima, tj. održavanje
amaterskih radio veza. Radeći u takvim
teškim polulegalnim ili ilegalnim uslovima, radio-amateri se
nisu mogli šire udruživati niti otvoreno nastupati na međunarodnom
polju.
Mnogi
radio-amateri su se već 1941. godine uključili u
narodnooslobodilački pokret i postali prvi vezisti i
radio-tehničari u jedinicama Narodno oslobodilačke
vojske. Neki od njih su bili i instruktori na kursevima
vezista, pripremajući tako važan kadar veza.
Neposredno
posle oslobođenja zemlje prekaljeni ratni vezisti počeli su
raditi na osnivanju organizacije radio-amatera u Jugoslaviji.
Posle prvih klubova osnovanih već
krajem 1945. godine, 1946. se osniva jedinstveni Savez
radio-amatera Jugoslavije, jedna od prvih tehničkih
organizacija u zemlji. Zadaci radio-amatera u tim godinama
obnove i izgradnje bili su nešto drugačiji nego danas.
Radilo se na radnim akcijama, po selima i školama, na poljima
i gradilištima širom zemlje. Pored osnovne obuke organizovane
su i akcije ozvučavanja gradova i sela, pomagalo se u
elektrifikaciji i sl. Shvatajući značaj održavanja radio
veza kao jednog od najglavnijih sastavnih delova radio-amaterizma, rukovodstvo organizacije, sastavljeno većinom
od istaknutih ratnih vezista planski se pripremalo za
osnivanje prvih primopredajnih sekcija, što se ostvaruje početkom
pedesetih godina. Neposredno zatim počinje i izdavanje
dozvola za rad ličnim amaterskim radio stanicama.
1
2
|