Dragoslav Dobričić:
Satelitska TV - demistifikacija jednog sna (3).
MERENJE SUNCA I MESECA
Koliko su daleko i
koliko su veliki Sunce i Mesec i kako se to može izmeriti pomoću
"štapa i
kanapa"?
U Aleksandriji,
tadašnjem naučnom, kulturnom, trgovačkom i političkom centru antičkog sveta, u
trećem veku pre
Hrista živeo je momak po imenu Aristarh. On je bio jedan od velikog broja vrlo
obrazovanih ljudi
koji su se tada bavili astronomijom i astrologijom koje su u to vreme bile
jedna
naučna disciplina.
Imao je sreću da su se za trajanja njegovog života dogodila pomračenja Sunca i
Meseca koja je on
kao astronom predvideo i posmatrao. Ta dva događaja bila su zbog svoje retkosti
vrlo značajna, pa
su tako bila i pažljivo analizirana i zabeležena sa svim merenjima koja su tada
bila
dostupna. Na osnovu
posmatranja Sunca i Meseca sa Zemlje u tri različita karakteristična položaja,
i
to za vreme
potpunog pomračenja Sunca, pomračenja Meseca i u trenutku kada je Mesec,
gledano
sa Zemlje,
osvetljen do polovine, došao je do interesantnih i epohalnih otkrića.
Četiri jednačine
Uočio je da u
trenutku potpunog pomračenja Sunca, oba tela, i Mesec i Sunce imaju isti
prividni
prečnik, tj. Mesec
tačno "poklopi" Sunce. Verujući da je Sunce mnogo dalje od Meseca,
bilo mu je
jasno da onda mora
biti i mnogo vece. Ustvari, postavio je proporciju koja mu je govorila da se
rastojanja Sunca i
Meseca od Zemlje odnose isto kao što se odnose njihovi stvarni prečnici.
Prilikom pomračenja
Meseca, Aristarh je mereći vreme prolaska Meseca kroz Zemljinu senku,
izračunao da je
Zemljina senka, na mestu na kome se nalazi Mesec, dva puta veća od prečnika
Meseca.
I na kraju je
ustanovio da je u momentu kada je na aleksandrijskom nebu prva četvrt, tj.
Mesec tačno
do pola osvetljen,
merenjem ugla koji zaklapaju pravci Sunca i Meseca moguće izračunati rastojanje
između Meseca i
Sunca.
Ovi podaci su mu
kao astronomu i dobrom matematičaru bili dovoljni da postavi četiri jednačine
sa
četiri nepoznate i da
njihovim rešavanjem nađe prečnike Sunca i Meseca, kao i rastojanja Sunca i
Meseca od Zemlje, a
sve to izraženo, naravno ne u kilometrima,
nego u prečnicima Zemlje.
Iako, zbog
nesavršenosti tadašnjih instrumenata kojima su vršena merenja, rezultati proračuna
nisu
baš preterano
precizni, ipak je ustanovio da je Sunce vrlo veliko nebesko telo, koje je bar
312 puta
veće od Zemlje, i
da je od nje udaljeno oko 770 Zemljinih precnika. Time se po prvi put pokazalo
da
je Zemlja u odnosu
na Sunce mnogo beznačajnije nebesko telo.
Pravilno shvatajući
veličinu i važnost Sunca on ga je stavio u centar vasione. Time su
Zemlja i sve ostale
planete postale njegovi sateliti. Ovo je bilo fascinantno otkriće i prvo
ozbiljno naučno
utemeljenje heliocentričnog sistema sveta.
Nažalost, pogrešno
bi bilo pomisliti da je time stavljena tačka na ovaj problem.
Čak naprotiv,
istorijski događaji koji su sledili kao da uopšte nisu marili za svu
genijalnost grčkog
astronoma
Aristarha, jer umesto da heliocentrični pogled na svet bude utemeljen dešava se
nešto
sasvim neočekivano.
Ponovo Zemlja u
centru
Najveći antički
astronom Hiparh, koji je živeo u drugom veku pre nove ere, posle dugotrajnog
sistematskog
posmatranja nebeskih tela i svestrane matematičke analize, napravio je prvi
katalog
zvezda, i otkrio
precesiju, koja predstavlja sporo konusno kretanje Zemljine ose. Sve je
ukazivalo na to
da je
heliocentrični pogled na svet ispravan i da se posmatranja dobro uklapaju u
njega.
Međutim, onda je u
drugom veku posle Hrista, sasvim nenadano i naizgled bez ikakvog razloga,
heliocentrični
sistem ponovo zamenjen geocentričnim koji je ostao da suvereno vlada,
potpomognut
hrišćanskom dogmom,
jos punih 14 vekova!
Naime, Klaudije
Ptolemej iz Aleksandrije sredinom
drugog veka objavljuje svoj čuveni Almagest
(Veliki zbornik ili
Velika sinteza), u kome izlaže i
matematički dokazuje geocentrični sistem sveta čime
daje sintezu grčke
antičke astronomije.
Kasnije,
hrišćanstvo prihvata ovaj pogled na svet jer se on vrlo dobro uklapa u biblijsko
Postanje, koje
Zemlju kao Božiju
tvorevinu, sasvim logično, stavlja u centar sveta kao najvažnije nebesko telo.
Kopernikanski obrt
Tek je veliki
poljski astronom Nikola Kopernik svojim delom "O kruženju nebeskih
tela", koje je,
zbog straha od Inkvizicije,
objavljeno nakon njegove smrti 1543 godine, ponovo uspostavilo
heliocentrični
sistem sveta.
Potom, Galilej
1610. godine pronalazi teleskop kojim otkriva četiri Jupiterova satelita i
planine na
Mesecu.
Bile su potrebne
jos mnoge decenije da se helocentrični sistem konačno ustoliči i postane
opšteprihvaćeni
pogled na svet.
Keplerovi zakoni
kretanja nebeskih tela i Njutnova
fizika, u 17. veku, konačno krunišu ovaj napor
ljudskog uma da
sagleda i pravilno razume svet oko sebe.
U sledećem broju
bavićemo se astronomskim aspektima zemljinih satelita, a posebno geosinhronim
satelitima koji su
interesantni za satelitsku TV.
Videćemo šta je to
geostacionarna orbita, gde se ona nalazi, i zašto baš tamo.
do
sledećeg broja ...