Dragoslav Dobričić: Satelitska TV -
demistifikacija jednog sna (8).
"Sveti Georgije ubiva SAT TV aždahu!"
Negde sredinom 1986. na Tari sretnem svog starog
dobrog prijatelja i kolegu iz Slovenije Matjaža koji se u to vreme bio zagrejao
za SAT TV. U razgovoru saznam da je već počeo da pravi svoju varijantu
prijemnika koji bi mu omogućio prijem onih nekoliko SAT TV stanica koje su
emitovale program za individualne korisnike.
U to vreme sam i ja uveliko razmišljao o svom
SAT TV prijemniku, tako da smo tih nekoliko dana, koliko smo proveli na Tari,
iskoristili za plodnu razmenu informacija, ideja i iskustava.
Odluka
Na kraju smo se dogovorili da mi Matjaž pošalje
podatke o svom prijemniku koji je već bio u završnoj fazi, pa da probam i ja da
napravim nešto slično. Negde u septembru stigne mi obećana tehnička
dokumentacija i ja krenem u pripreme materijala i ostalog što je bilo neophodno
za gradnju. Zahvat je bio prilično ozbiljan, tim pre što tada profesionalne
opreme na tržistu uopšte nije bilo tako da je bilo neophodno napraviti sve.
Kada kazem sve, onda to bukvalno podrazumeva sve: parabolicnu antenu sa
nosačem, fid iluminator, niskošumni konvertor, kompletan prijemnik za sliku i
ton i konačno modulator preko koga se ulazilo u televizor.
Gradnja konvertora je bila najveći poduhvat jer
je materijal za gradnju bio jako teško dostupan i skup, a instrumente kojima bi
se izgrađeni konvertor podesio imalo je samo nekoliko bolje opremljenih
mikrotalasnih laboratorija u zemlji.
Međutim pošto nisam imao pristupa tim skupocenim
instrumentima morao sam pored konvertora da napravim i neke priručne uređaje sa
kojima sam uspeo da rešim problem podešavanja šumnog broja, frekvencije,
merenje pojačanja i svega ostalog na frekvencijama od oko 11 GHz.
Gradnja se otegla sve do posle Nove godine, i
tako sam negde početkom februara 1987. završio sa gradnjom i podešavanjima
prijemnika i konvertora. Srećom nekoliko godina ranije počeo sam intenzivno da
se bavim radioamaterskim vezama na opsegu od 10 GHz pa sam iskoristio mnoga
stečena iskustva u gradnji i podešavanju radioamaterskih uređaja za taj opseg.
Takođe sam iskoristio jednu amatersku paraboličnu antenu od mog radioamaterskog
uređaja za 10 GHz, za prijem SAT TV.
Slika!
Došao je i taj veliki trenutak kada je trebalo
primiti prve SAT TV signale na tek
završenom prijemniku.
Napolju hladno, stegao mraz, temperatura oko 10
stepeni ispod nule. Na strani okrenutoj prema jugoistoku, tj. u pravcu satelita
sa koga je trebalo primiti signal nemam terasu tako da odlučujem da probam sa
otvaranjem prozora i postavljanjem stativa od kino-kamere, na kojoj je bila
mala parabolična antena od 90 cm, na prozor. Izbacim ženu i decu iz tople sobe, obučem se dobro i otvorim
prozor, stavim stativ na ram prozora, povežem antenu sa prijemnikom i počnem
potragu za satelitom za koji nisam bio siguran gde se tačno nalazi, jer busola
"laže" zbog metalne armature u zgradi. Nisam znao tačno ni na kojoj
frekvenciji je prijemnik jer ga još nisam tačno izbaždario, pošto mi je za to
bio potreban signal neke stanice sa satelita, a na kraju uopšte nisam znao ni
da li sve to skupa radi jer, zbog nedostatka skupocenih instrumenata, mogao sam
tek ponešto da izmerim pomoću "štapa i kanapa" i to je sve. U tom
momentu mi je čak i poređenje "sa traženjem igle u plastu sena", koje
se često koristi u ovakvim situacijama, u odnosu na moju potragu za SAT TV
slikom izgledalo mnogo izvesnije i
lakše. Ali šta je tu je, trebalo je
biti uporan.
Posle nekoliko sati potrage i neverovatno
velikog broja promena pravca antene i frekvencije prijemnika u jednom trenutku,
koji ću pamtiti dok sam živ, na ekranu prepunom "snega" pojavila se
jedna jedva vidljiva linija, koja je bila u stvari još ne sinhronizovna TV
slika, ali izuzetno slaba i snežna! Van sebe od sreće pozovem svoju porodicu da
podeli sa mnom ovaj srećan trenutak. Dreknem: "Slika! Uhvatio sam
sliku!" Žena i maloletna deca dotrče u ledenu sobu i razrogačenih očiju
gledaju u mali ekran prenosnog crno-belog televizora. Međutim na ekranu nema
gotovo ničega osim jakog snega. Tek uz moje objašnjenje šta treba gledati oni
shvataju da je ono što ja zovem slika ustvari ona jedva vidljiva drhtava,
vijugava, tanka crna linija puna snega.
Trudeći se da sakriju iznenađenje i razočarenje takvom SAT TV slikom raduju se
i oni jer vide da sam ja van sebe od sreće!
Drž'te špijuna!
U tom trenutku izuzetne sreće za mene i moju još
uvek pomalo zbunjenu porodicu koja je gledala sa nevericom i žmirkajući tražila
na ekranu tu moju sliku, nekako zlokobno zazvoni telefon. Javim se, a sa one
strane me pozdravi moj drug Brana koji radi u SUP-u, kome sam pričao da gradim
SAT TV prijemnik. Ja još uvek uzbuđen, jedva dočekam da mu na njegovo pitanje
"Šta to radiš?" saopštim radosnu vest: "Uspelo je, radi mi
prijemnik! Uhvatio sam vrlo slabu sliku
sa RTL-a!". Kao hladan tuš u ledenoj sobi delovao mi je njegov neverovatan
i neočekivan odgovor: "Znam!".
"Kako znaš?" jedva se snađoh u tom
neočekivanom trenutku.
"Ovde sam na poslu i do sada smo imali
desetak poziva iz tvog komšiluka! Zovu nas tvoje komšije da dođemo da te
uhapsimo i da ti oduzmemo opremu, jer kažu radiš neke čudne stvari na prozoru.
Vele: 'sigurno je neki špijun', a oni malo pronicljiviji shvatili su da je to
SAT TV, pa kazu 'pošto je to zabranjeno neka dođe dežurna patrola i neka mu to
oduzme'!
Tog momenta, pre nego što sam uopšte uspeo bilo
šta da odgovorim, pogled mi pade na zgradu preko puta moje. Na desetak prozora
zapazim moje komšije kako kroz zatvorene prozore ili iza zavesa krišom
posmatraju šta ja to radim!
"Ništa ne brini ..." nastavlja Brana
pošto sam ja ostao zabezeknut prisustvom neočekivane publike koja je pažljivo
pratila puštanje u rad mog prijemnika, "... rekao sam im da mi sve znamo i
da ne brinu! 'Ajde pristavi kafu dolazimo Đurica i ja da vidimo i proslavimo prvu
SAT TV sliku!"
Špijun je uhvaćen!
Malo kasnije, kao u nekom kriminalističkom
filmu, pred zgradu staju službena kola i izlaze njih dvojica. Komšije, kojih je
sada već mnogo više na prozorima, na nekima cele prodice, sa ushićenjem posmatraju
kako je naša Narodna milicija efikasna i kako je brzo uhvatila špijuna koji je
posedovao zabranjeni SAT TV prijemnik!.
Malo kasnije, zabunu u gledalište unelo je to
što su se njih dvojica prihvatili da mi pomognu u traženju i ostalih
satelitskih kanala, a posle smo pokušali da uhvatimo i drugi satelit koji je
bio malo više ka zapadu.
U tom je servirana i kafa, a onda je prozor
zatvoren i nastavljeno je ćaskanje i oduševljenje, jer obojica su ljudi od
elektronike i znaju kakav je uspeh postignut time što je prijemnik proradio.
Nekoliko meseci kasnije, posle niza podešavanja
i doterivanja, slika sa većine tada postojećih satelitskih kanala bila je skoro
potpuno bez snega, a antenu sam montirao na terasi i to tako da je više bila
van terase nego na njoj kako bi mogla da bude usmerena u pravcu satelita. Ubrzo
sam započeo sa još jednim, a kasnije i sa više novih originalnih varijanti
prijemnika od kojih je svaki sledeći bio sve bolji. Međutim, mnoge moje
"ideološki svesne" i brižne komšije su i dalje zvale SUP i
prijavljivale da " ... ovde prekoputa ima jedna satelitska antena, a pošto
je to zabranjeno ..." da dođu i oduzmu je! Jedan od njih toliko je bio
savestan da je milicionera koji je bio na službi, doveo čak iz drugog dela
naselja pod moju terasu i prstom mu pokazao prema anteni: "Eto vidite!
Satelitska antena! To je zabranjeno!". Milicioner nije imao kud - podneo
je izveštaj. O tome i o mnogim drugim komičnim stvarima mi je kasnije pričao
Brana kada smo se povremeno sretali.
Razmišljam i danas o tome šta bi bilo da je
umesto mog druga i kolege po struci bio neko drugi? Da li bi se to završilo
tako bezbolno i veselo?
Kako je vreme proticalo, stvari su se polako
smirivale, komšije su me i dalje onako podozrivo, pomalo ispod oka posmatrale,
a većina je verovala da mora biti da sam ja neka "zverka" kad me ne
hapse a imam SAT TV, a ona je "kao što svi znaju zabranjena".
Život u predstavi
Mnogo godina kasnije bio sam oduševljen
gledajući pozorišnu predstavu "Sveti Georgije ubiva aždahu" Duška
Kovačevića, scenom kada bivši seoski žandar u prepunoj seoskoj kafani prisutnima kaže:
"Ja sam uhodio ljude za platu, a zašto ste
vi to radili?!", i pri tome iz unutrašnjeg džepa vadi svežanj
anonimnih dostava jednih komšija protiv drugih. Baca svežanj u vazduh, papiri
lete i rasipaju se po podu kafane, a svi prisutni skaču da pronađu svoj papir,
svoju dostavu koju su napisali protiv svoga komšije!
Maestralno!
A kasnije ...
U sledećem broju čitajte o tome kako smo kasnije
kablom razveli sliku sa SAT TV prijemnika po okolnim zgradama i na kraju po
celom naselju! I tako, ironija sudbine
je htela da oni isti koji su se nekada tako revnosno "borili protiv
špijuna" sada mirno sede i uživaju
u SAT TV, koju su eto dobili potpuno besplatno i bez ikakve svoje zasluge ili
uprkos tome, mnogo godina pre svih ostalih u zemlji.
Tih godina je bilo uobičajeno da iz drugih
delova grada dolaze prijatelji i rođaci da gledaju SAT TV, pogotovo kada su
bile utakmice i drugi događaji koje naša TV nije prenosila! Čak su i cene
stanova u tom naselju malo skočile jer su stanovi imali satelitsku TV!
Da, tako je to bilo, sada već davne, 1987.
godine.