Dragoslav Dobričić:
Satelitska TV - demistifikacija jednog sna (2).
NE SAMO ŠTA, NEGO I KAKO
Šta je satelit,
kako neko telo postaje Zemljin satelit i zašto sateliti za SAT TV moraju biti
na precizno
određenoj orbiti?
Da bismo odgovorili na ova i mnoga druga pitanja moramo da krenemo od
početka koji se
proteže daleko u prošlost.
Ako pogledamo
ljudsku istoriju, posebno razvoj prirodnih nauka i ljudskog znanja, videćemo
jednu
upadljivu činjenicu
koja stoji u osnovi svakog razumevanja prirode i njenih zakona.
Stiče se utisak da
se svako znanje može podeliti u dva vrlo jasno razgraničena i odeljena nivoa.
Prvi
nivo je onaj koji
nam daje informaciju o nekoj pojavi, koja jednostavno kaže da nešto, neka
stvar,
postoji ili se neka
pojava dešava. Recimo, kao ilustracija neka posluži znanje o tome da je Mesec
uvek
istom stranom
okrenut ka Zemlji. Znanje o ovoj činjenici je staro hiljadama godina.
Međutim, za razliku
od tog znanja koje nam daje odgovor na pitanje "šta", "gde"
ili "kada", postoji i
jedno dublje znanje
koje odgovara na pitanje "kako" ili "zašto". Pa tako,
recimo, da bismo odgovorili
na pitanje zašto
Mesec okreće stalno istu stranu ka Zemlji, moramo znati još mnogo toga što
objašnjava ovaj
fenomen. Moramo, između ostalog, znati Njutnov zakon gravitacije, i kao
posledicu
toga, tzv. plimsko
dejstvo koji nam onda objašnjavaju pojavu plime i oseke, ali i sinhronizaciju
Mesečeve rotacije
sa njegovim obilaskom oko Zemlje.
Dakle, tek to
objašnjavalačko znanje je ono znanje koje je neophodno da bi se neka pojava
razumela!
Pa tako nije
nikakva mudrost znati da se na Zemlji smenjuju godišnja doba, ali je shvatanje
onoga što
stoji u osnovi ove
pojave, tj. razlog zašto do toga dolazi, ono što možemo nazvati stvarnim
znanjem!
Tako je to oduvek
bilo, pa su i u stara vremena, kao i danas, ljudi imali mnogo onog što danas
nazivamo
posmatračko znanje, ali nisu razumevali suštinu. Međutim, i tada je bilo
ponekog ko je
osećao da postoji
neki dublji razlog iza određene pojave i tragao je za njim.
Pogled u nebo
Pogled u noćno nebo
je čoveka oduvek ispunjavao strahopoštovanjem. Ništa kao taj pogled u
milijarde drugih
svetova nije mu jasnije, očiglednije i nedvosmislenije pokazivao svu njegovu
ništavnost i
beznačajnost! Možda su baš ta ushićenost lepotom i grandioznošću vasione i
njegova
sopstvena
beznačajnost u odnosu na nju, nagnali čoveka da u traganju za smislom svog
sopstvenog
postojanja upravo
krene od razumevanja smisla i reda tog bezdana koji se širi iznad njegove
glave.
Intuitivno je
osećao da je zbog svoje neraskidive veze sa njim, smisao svemira ujedno i
njegov smisao,
a da su red i
zakoni koji vladaju u njemu - na neki način i njegovi.
Tako su ljudi bili
upućeni na potrebu ne samo da znaju da će sunce sutra ujutru izaći, nego i da
znaju
- zašto?
Šta je u centru?
Taj pokušaj
otkrivanja i razumevanja zakona po kojima funkcioniše vasiona datira najmanje
nekoliko
hiljada godina pre
Hrista u prošlost. Mnogi stari spomenici nam nedvosmislemo pokazuju da su ljudi
onoga vremena i te
kako mnogo polagali na merenje vremena i kalendar, o čemu rečito svedoče i
Stounhendž u
Engleskoj, i piramide u Egiptu, i mnoge građevine Maja, Inka i Acteka u Južnoj
i
Centralnoj Americi.
Trideset vekova pre
Hrista su u Kini sveštenici umeli da predskazuju tačna vremena pomračenja
Sunca i Meseca.
Slično je bilo i u Mesopotamiji i Egiptu, gde su opet sveštenici izradili veoma
tačan
kalendar. Imena
sazvežđa Zodijaka, podelu godine na12 meseci i uvođenje prestupne godine
dugujemo njima.
Stari Grci su još u
šestom veku pre nove ere, u skladu sa tadašnjim naglim razvojem filozofije i
nauke
uopšte, počeli da
konstruišu misaone modele kojima su želeli da objasne prividno kretanje Sunca,
Meseca, planeta i
zvezda. Osim toga, kasnije su, sa procvatom geometrije, pokušavali i da odrede
dimenzije nebeskih
tela i njihovu udaljenost.
Utisak, koji je
stvaralo posmatranje kretanja Sunca i zvezda, snažno je podržavao verovanje da
je
Zemlja u centru
svemira, a da se sve ostalo u njemu okreće oko nje.
Bio je to
geocentrični pogled na svet. U tom sistemu su, ne samo Mesec i planete, već i
samo Sunce
bili zemljini
sateliti!
Međutim, prividno
kretanje planeta je značajno odstupalo od očekivanog, tako da su još u ta davna
vremena ljudi posegli
za onim što je moglo da objasni i ta odstupanja. Postavili su Sunce u centar
sveta. Bio je to
heliocentrični pogled na svet.
U sledećem broju
videćemo kako je jedan mudar momak iz Aleksandrije po imenu Aristarh još u 3.
veku pre nove ere,
ne samo predložio, nego i obrazložio heliocentrični sistem sveta, a zatim i
odredio
dimenzije Zemlje,
Meseca i Sunca kao i njihove relativne udaljenosti. Sve ukazuje na to da je
Aristarh
znao da je Mesec
prirodni zemljin satelit!
Ne čini li vam se
da, samo zato što posedujemo i koristimo moćnu tehnologiju i ogromno, vekovima
akumulisano znanje,
ponekad malo potcenjujemo znanje i mudrost starih naroda? I zar ta činjenica
da su oni i bez
svega toga došli do zapanjujućih otkrića ne ide upravo njima u prilog, a ne
nama?