9a2us home
Ukratko o
meni .......
Sa radio amaterizmom , prvi puta sam se susreo još
u osnovnoj školi 1981 god.,,kada su nam došli u posjetu članovi lokalnog
radio kluba tadašnjeg naziva YU2DFG a sada 9A1DFG , i prezentirali nam kako se
pomoću radio uređaja uspostavljaju komunikacije među ljudima
koji su kilometrima daleko . Tada sam zavolio ovaj prekrasan hobi i svakodnevno
radim na raznim radio uređajima i upoznajem razne ljude iz cijelog
svijeta. Moj otac Ivan također dugogodišnji radio amater najviše me
naučio svim tajnama o izradi raznih antena i za kratki val i za ukv. Antene sa kojima sada radim na ukv
frekvencijama napravili su davne 1978 god. moj otac Ivan i njegov prijatelj
,danas nažalost pokojni Josip Horžić ,
čovjek koji je uvijek nesebično pomagao u svemu kako radio amaterima
u Sisku tako i šire . Antene su rađene po nacrtu YU3BA i naziv im je Loop-Yagi odličnih
karakteristika a lake za izradu i montažu . Shemu za izradu tih antena možete
pogledati na linku Download , a za sva pitanja rado
ću se odazvati . Svoju prvu amatersku klasu položio sam nakon
tromjesečnog tečaja iz poznavanja elektronike i radio telegrafije
davne 1984 godine . Sve do početka Domovinskog rata 1991 godine neprekidno
sam bio u kontaktu sa radio uređajima , a više puta sam i sudjelovao na
raznim natjecanjima iz ARG poznatijim pod nazivom ...lov na lisicu... , te
osvojio više nagrada i priznanja . U Domovinskom ratu jedno kratko vrijeme
nalazio sam se u ratnom centru veze u Sunji sa
nekoliko prijatelja radio amatera i srećom nikada nije došlo do prekida
naših komunikacija sa zapovjedništvom u Zagrebu . Nakon završetka rata ponovo
sam se aktivno uključio u rad na ukv i kratkom
valu , te se obavezno javljam u svim domaćim i svjetskim natjecanjima
.Posebno me zanimaju i stari rashodovani uređaji , tako da imam kolekciju
radio uređaja i iz 2 svjetskog rata : BC 312-M , BC 669-B , Marconi Electra , Hagenuk , BC-1000 , PYE
, FT 66/17 , MRS 340 , RT 1 , RU 12 , C 433/GRC a ovih dana dobio sam u Zagrebu
od gospodina Radoslava Price
i stari vojni uređaj Njemačke vojske LORENZ iz 1944 godine... Od
radio amatera Vlado Wagner 9a2cb iz Đakova dobio
sam na poklon stare američke uređaje bc1000a,b,c, rusku V-100,an grc-7, bc-620 .....Nažalost neki
događaji u životu ostavili su traga u mojoj psihi i ovim hobijem koji
nažalost odumire pokušavam zaboraviti sve zlo koje sam prošao u ratu i
tragični događaj kada sam izgubio sina Tomislava , .....od tog dana
sve se promjenilo ....... život ide dalje a rane
nažalost ne zacjeljuju...........
Davne 1912 godine u noći 14/15 . travnja na svom prvom putovanju broda
TITANIC poginuo je i stric od mog djeda IVAN STANKOVIĆ ( jedan od 30
Hrvata koji su tada bili na TITANIC-u),Večinu
putnika Hrvata bila su sa područja Like otkud potječu i moji preci
-Brinje-Stajnice-Jezerane

fotografije iz knjige Slobodana Novkovića :
TITANIC HRVATI U KATASTROFI STOLJEĆA, 2005 godina izdanje
Ulomci iz dokumenata Jadranske plovidbe:
Jedna od najvećih katastrofa 20. stoljeća,
potonuće prekooceanskog broda Titanic, i dalje
izaziva strahopoštovanje i golica radoznalost. Taj megabrod,
čudo tehnike s početka stoljeća, “nepotopivi” kako su mu tepali,
na svom prvom putovanju iz Britanije u New York doživio je havariju u sudaru sa
santom leda te nakon dvosatne agonije potonuo na dno odvodeći u smrt 1497
putnika i članova posade. Na Titanicu među
mnoštvom od 2209 putnika i članova posade, koji su krenuli u Ameriku u
potrazi za boljim životom, nalazilo se i 30 Hrvata.
O njihovoj sudbini u svojoj knjizi u izdanju Jesenski i Turk
“Titanic - Hrvati u katastrofi stoljeća” piše
najpoznatiji hrvatski titanikolog Slobodan Novković.
Karta u jednom smjeru
Titanic je na svoj prvi, a pokazat će se i
zadnji put krenuo 10. travnja 1912. godine iz engleske luke Southamptona.
Na ispraćaju mnoštvo predstavnika medija, a filmski magazini zabilježili
su isplovljavanje najvećeg i, govorilo se, najsigurnijeg putničkog
broda svoje ere. Golemi brod dužine 269 i visine 31,7 metara, sa 11
paluba, snage 46 tisuća KS i tada velike brzine od 23 čvora.
Svi Hrvati putovali su u trećem razredu putovali su “u jednom smjeru”- u
Ameriku, kaže Novković. Potonuće je
preživjelo svega troje Hrvata - ostalih 27 zauvijek je nestalo u vodama
Atlantskog oceana. Tek jedan od njih, Ivan Hendeković
iz okolice Čazme, pokopan je u američkom gradu Halifaxu,
ne groblju gdje su svoje posljednje počivalište našli rijetki poginuli
koje su brodovi pristigli Titanicu u pomoć
uspjeli pokupiti prije nego što ih je ocean odvukao na dno.
Najviše Hrvata bilo je iz Like, njih 18, i to osam iz Široke Kule kod Gospiće koji su svi poginuli, spasio se samo Nikola Lulić iz Konjskog Brda kod Perušića. Iz Vagovina kod Čazme na put u SAD uputilo se
četvero mještana, a spasila se jedino Mara Osman-Banski.
Ivan Jalševac iz Topolovca
kod Siska treći je Hrvat koji je preživio katastrofu. Na brodu su bili i
rođaci Bartol, Ivan i Ljudevit Čor iz Krčina kod Crikvenice i svi su nestali u oceanu.
Putovali su u Ameriku prvi put, jedino je Ivan Stanković
već živio ondje i u Sisak je bio došao samo da sredi papire oko imovine
pokojne supruge. Novković u svojoj arhivi
posjeduje i njegovo pismo koje je na dan ukrcaja na Titanic
poslao u Sisak, a koje je ironijom sudbine stiglo na adresu baš na dan
pogibelji broda.
Među posadom broda nije bilo Hrvata, iako su se s godinama pojavljivali
neki navodno preživjeli članovi posade, poput dvojice koji su tvrdili da
su bili ložači na Titanicu. No, sada definitivno
možemo tvrditi da među posadom nije bilo Hrvata ili ljudi s područja
današnje Hrvatske, kaže Novković.
Lažni brodski ložači
Titanic je napravljen da prebaci što više ljudi u
Ameriku. Najviše putnika na Titanicu bilo je u
trećem razredu - 709, u prvom razredu je bilo tek 324, a u drugom tek njih
285, napominje Novković.
Doduše, nastavlja Novković, tadašnji su popisi
poginule Hrvate svrstavali među Austrijance, što je bilo logično, ali
današnji popisi te ljude potpisuju kao Hrvate, odnosno hrvatske državljane.
Među putnicima koji se i danas vode kao Nijemci pronašao sam
svećenika Josipa Perušića, ali on je bio rođen u Njemačkoj
iako su mu roditelji Hrvati te ga nisam uvrstio u popis nastradalih iz
Hrvatske, napominje Novković.
Novković je pregledavao popise putnika i posade
te ih je identificirao po prezimenima i mjestima rođenja.
Mara Osman-Banski umrla je u SAD-u 1930. godine, a
druga dvojica preživjelih Hrvata, Ivan Jalševac i
Nikola Lulić, vratila su se u Hrvatsku. Jalševac je umro u srpnju 1945. u rodnom selu, a Lulić u 81. godini 1962., također u Hrvatskoj.
Sve troje preživjelih Hrvata često su i detaljno u raznim novinama
opisivali svoje preživljavanje katastrofe.
Jalševac je, kaže Novković,
u svom prvom iskazu rekao kako je prolazio donjom promenadom dok je brod tonuo
i kako se u tom trenutku spuštao čamac za spašavanje u koji je jednostavno
uskočio. Kaže da su ga mornari željeli izbaciti iz broda, ali se on
čvrsto uhvatio za klupu te su ga na kraju pustili.
Spas s Carpathie
Nakon nekog vremena Jalševac je malo romansirao tu
svoju priču, ali ne kao naknadno sjećanje, kaže Novković.
Kada je doznao razmjere stradanja, možda je, što se mnogim preživjelim
dogodilo, osjetio grižnju savjesti što se spasio, pa je malo prilagodio
priču, rekavši da je skočio u more, odakle je izvučen. No, to
nije neobično, jer većina preživjelih kasnije je izjavljivala kako su
spašeni iz mora, dok je nepobitno utvrđeno da je iz mora “izvađeno”
tek njih četvero, od kojih je jedan kasnije umro! Činjenica je
također da se samo jedan čamac za spašavanje vratio do mjesta
potonuća, dok su ostali plutali na pristojnoj udaljenosti.
Mi na žalost nemamo nikakvih informacija o tome gdje, kada i kako su poginuli
ostali Hrvati s broda. Doduše, nepobitna je činjenica da je orkestar do
kraja svirao na palubi, da su se neki ljudi odbili ukrcati u čamce iako su
mogli, a zanimljivo je da je i Ivan Jalševac
ispričao da je s dvojicom svojih zemljaka Stankovićem
i Draženovićem, koji nisu preživjeli
nesreću, u kutu broda koji tone zapalio cigaretu te su zapodjenuli
melankoličnu i prigodnu pjesmu iz svog kraja: “Oj, Savo, Savice, tija voda ladna, ponesi me tamo i
onamo”. U općoj zbrci tiho su oproštajnu pjesmu pjevušila trojica Hrvata
iz okolice Siska dok je najveći brod tadašnjice, Titanic,
polako tonuo prema dnu hladnog Atlantskog oceana!
- Teško je to sada dokazati, ali zašto ne, u takvim ekstremnim situacijama
ljudi različito reagiraju - kaže Novković.
Novković je identificirao i 70 mornara Hrvata s
broda Carpathia, koji je prvi stigao u pomoć Titanicu, a radilo se uglavnom o Istranima i
Riječanima.
- Njihova su imena bila talijanizirana, ali ipak sam
ih locirao, a svi su oni dobili i posebne medalje za sudjelovanje u spašavanju
nastradalih s Titanica.
Zanimljivo je, kaže Novković, da je tadašnji
zagrebački Jutarnji list prvi u Hrvatskoj izvijestio o tragediji Titanica.
Putovali su u
Ameriku prvi put, jedino je Ivan Stanković
već živio ondje i u Sisak je bio došao samo da sredi papire oko imovine
pokojne supruge. Novković u svojoj arhivi
posjeduje i njegovo pismo koje je na dan ukrcaja na Titanic
poslao u Sisak, a koje je ironijom sudbine stiglo na adresu baš na dan
pogibelji broda.
Ivan Stankovic je roden 26. kolovoza
1879. Star 33 godine. Živio je u selu Galdovu (danas
je to dio grada Siska). On je vec neko vrijeme
boravio u Americi, u gradu Buffalu. U Hrvatsku se
vratio kako bi obavio neke poslove i zbog ostavinske rasprave nakon Što mu je
umrla supruga Liza. U popisu putnika vodilo ga se kao
neoženjenog (nakon ženine smrti), uz to mu je greškom upisano ime - Jovan Stankovic. Roditelji Nikola i Kata. Imao je tri brata:
Miju, Đuru i Stjepana, i sestru Rozu.
Čim je obavio sve formalnosti vezane za smrt supruge,
Ivan se odlučio vratiti u Ameriku. Brat ga je Mijo pokušavao nagovoriti da odgodi povratak u Ameriku dok
se malo ne smiri i preboli smrt žene. Ivan je smatrao da će
biti bolje ako se Što prije vrati Buffalo. Putovao je
preko agencije Im Obersteg & Cie.
iz Basela, a kartu (serijski broj 349.239) je platio
250 švicarskih franaka ili 256 kruna, što bi danas iznosilo oko 5738 kuna. Nije
poznato jesu li i Stankovic, Jalševac
i Draženovic bili pod Lulicevom
paskom jer nisu na put polazili iz Southamptona kao
ostali hrvatski putnici. Osim toga, cinjenica da je Stankovic gotovo sigurno znao engleski jezik, a i imao
putnog iskustva, cini suvišnom bilo kakvu Lulicevu pomoc.
Stanković Ivan Titanic -
web stranica sa popisom putnika s Titanika , njihovim dokumentima , serijskim
brojevima putničkih karata , mjesto ukrcaja na brod Titanik ...
Mr Ivan Stankovic,
33, an unmarried labourer from Galgovo, Croatia, boarded the Titanic
at Cherbourg.
To reach
his destination of New York City,
he bought a third class ticket from
the agent: Im Obersteg
& Cie., Basel for 250 Swiss francs
(Ticket No. 349239, Ł8 13s 9d).
Stankovic Ivan died
in the sinking.
Titanica
·
Name: Mr Ivan Stankovic
·
Age: 33 years
·
Last Residence: in Galdovo Croatia (Modern)
·
Occupation: General Labourer
·
3rd Class passenger
·
First Embarked: Cherbourg on Wednesday 10th April
1912
·
Ticket No. 349239 , Ł8 13s 9d
·
Destination: New York City New York United States
·
Died in the sinking.
·
Body Not Recovered
HRVATI NA TITANICU
:
Grga Čačić (18) Široka Kula kod
Gospića
Luka Čačić (38). Široka Kula kod
Gospića
Manda Čačić
( 21) Široka Kula
Marija Čačić (37) Široka Kula
Petar Ćalić (17) Brezik kod Metka
Jovo Ćalić (17)
Brezik
Joso Čulumović
(17) Prvanselo kod Perušića
Jovan Dimić (42) Ostrovica
kod Gospića
Nikola Lulić (29) Konjsko Brdo
Marija Orešković (20) Široka Kula
Jeka Orešković (23) Široka Kula
Luka Orešković (20) Široka Kula
Mate Pocrnić (17) Bukovac
Tome Pocrnić (24) Bukovac
Ivan Strilić (27) Široka Kula
Bartol Čor (35) Krčina
kod Crikvenice
Ivan Čor (27) Krčina
Ljudevit Čor (20) Krčina
Mirko Dika (17) Crikvenica
Josip Draženović (33) Hrastelnica
kod Siska
Ivan Jalševac (29) Topolovac
kod Siska
Ivan Stanković (33) Galdovo
kod Siska
Mara Osman-Banski (31) Vagovina
kod Čazme
Ignjac Hendeković (28)
Vagovina
Milan Karajić (30) Kravarsko kod Velike Gorice
Štefo Pavlović (32) Vagovina
Matilda Peteranec (28) Vagovina
Stjepan Turčin (38) Bratina kod Kravarskog
Mile Smiljanić (37) Pisač kod Udbine
Branko Dakić (19) Gornji Miholjac
Galdovo
Izvor: Wikipedija
Galdovo je predgrađe grada Siska na cesti prema Popovači.
U blizini ovog naselja izgrađen je sisački Stari grad, utvrda oko
koje se 1593. odigrala Bitka kod Siska, pa je Galdovo
vjerojatno bilo bojno polje.
Galdovo je najvjerojatnije nastalo nakon
povećanog razvoja industrijske proizvodnje u Sisku tj.,
otvaranjem Rafinerije nafte Sisak i termoelektrane. Budući da Sisak do
tada nije imao većih stambenih kapaciteta, radnici su se počeli
naseljavati u okolnim selima, Budaševu, Topolovcu i dr., ali i na jednom
polju, budućem Galdovu. Tada to još nije bio
poželjna lokacija, i to najviše radi močvare i opasnosti od poplave, jer
se nalazi uz obalu Save, ali je zemljište bilo jeftino, a nekada i besplatno.
Tijekom godina, kako se Sisak povečavao, ljudi
su dolazili u Galdovo koje je postalo atraktivno zbog
izgradnje nasipa uz Savu i isušivanja močvare. Dolaze ljudi iz raznih
krajeva, često iz Moslavine, ali i iz daljega , Like i Dalmacije , pa
čak i iz Mađarske..1963. Godine grade se osnovna škola i ambulanta,
te društveni dom s diskotekom. Do 1968. godine Galdovački
su vjernici pripadali sisačkoj župi sv. Križa, ali tada dolaze franjevci
konventualci i grade župnu crkvu sv. Josipa Radnika, uz poteškoće s
tadašnjom komunističkom vlašću.
.Danas Galdovo ima oko 16.500 stanovnika, i
pripada kao kvart pod grad Sisak, ali ljudi ipak još uvijek smatraju Galdovo cjelinom za sebe.
Bitka kod Siska
Bitka kod Siska odigrala se 22. lipnja 1593. oko
sisačke renesansne utvrde, danas poznate pod nazivom Stari grad, što ga
je, na ušću Kupe u Savu, 1544. počeo graditi Zagrebački kaptol u
svrhu obrane Hrvatskoga Kraljevstva.
Pripreme za bitku
Nakon što je turski sultan Murat III. godine 1590.
sklopio mir s Perzijom, počeli su upadi Turaka prema zapadu, sve do
Kranjske, Štajerske i Koruške. Njemački car i hrvatsko-ugarski kralj, Rudolf II., poslao je, stoga, izaslanike u Carigrad koji su
29. listopada sklopili primirje koje je trebalo trajati 8 godina. Ipak, pod
pritiskom vojničkih krugova na svome dvoru, Murat
je sljedeće godine za zapovjednika svojih jedinica u tom području
postavio beglerbega Hasan-pašu Predojevića, poznatoga po borbenosti na svojim
pohodima.
Nakon nekoliko pobjeda hrvatskoga bana Tome Bakača Erdödyja,
bosanski je beglerbeg ipak uspio osvojiti Bihać,
a Hrvatska je doista bila svedena na "ostatke ostataka" (lat. reliquiae reliquiarum).
Turci su se počeli okupljati kod Petrinje, koja je ranije bila spaljena
odlukom Hrvatskog Sabora, te su se ondje utaborili na
lijevoj obali Kupe, podižući utvrdu Yeni
Hisar. Tako su se našli nasuprot pokupske
obrambene crte, gdje se, između Karlovca (podignut 1579.) i Siska nalazio
niz manjih utvrda.
Zbog vojnih neuspjeha, na čelo kršćanske vojske postavljen je Ruprecht Eggenberg, a 27. travnja
1593 proglašena je odluka o upućivanju zemaljskih vojski prema Vojnoj
krajini.
Tijek bitke
Turci su svoje snage počeli pokretati već početkom lipnja.
14. lipnja osvojili su Drenčinu, a dan kasnije
opkolili su sam Sisak s otprilike 12.000 ratnika. Na vijest o pokretu turske
vojske, kraj Svete Klare kod Zagreba okupilo se oko 5.000 boraca hrvatske,
krajiške, koruške i kranjske vojske kako bi se uputili prema Sisku, gdje je
bilo samo 800 boraca pod zapovjedništvom kanonika Blaža Đuraka
i Matije Fintića. U toj je združenoj
kršćanskoj vojsci Nijemcima zapovijedao vojvoda Ruprecht
Eggenberg, Hrvatima ban Toma
Bakač, a Slovencima karlovački general Andrija Auersperg.
22. lipnja stigli su do Siska predvođeni banom Erdödyjem,
te se između Kupe i Save sukobili s Turcima koji su se prethodno bili
prebacili s desne na lijevu obalu Kupe. Ovaj prvi napad izvele su hrvatske
snage. Nakon što su ih Turci djelomično odbili, slovenski i njemački
strijelci odbili su turski protunapad, te pritisli
Turke, koji su se morali povući prema Kupi. U međuvremenu je
sisačka posada izašla iz utvrde i zauzela mali most kojim se prelazilo na
desnu obalu Kupe, te je tako Turcima zatvorena odstupnica. Nije im stoga
preostalo ništa drugo, nego da pokušaju preplivati rijeku i tako naći
spas. Mnogi su se pritom utopili, a među njima i Hasan-paša
Predojević. Ostatak se Turske vojske razbježao,
ostavljajući za sobom naoružanje i namirnice.
Značenje bitke
Ta je bitka bila i povod ratu što su ga 17. srpnja Turci objavili
Habsburškoj Monarhiji (tzv. Dugi rat, 1593.-1606.).
Za toga su rata Turci 28. kolovoza ipak osvojili Sisak, ali je nakon godinu
dana oslobođen.
Unatoč tome, bitka kod Siska bila je prekretnica koja je naznačila
zaustavljanje turskog prodiranja dalje u Europu, a imala je i osobiti
psihološki utjecaj, jer je njome po prvi puta nakon Krbavske
bitke uspostavljena ravnoteža na hrvatsko-turskoj granici. Europu je ubrzo
obišao i tiskani letak na kojem je bila prikazana prva velika pobjeda
ujedinjenih kršćanskih snaga Srednje Europe protiv turske vojske, a
zapovjednike kršćanske vojske pohvalili su papa Klement
VIII., njemački car Rudolf II. i španjolski
kralj Filip II.
Sve do danas, kao znak zahvale za pobjedu u bitci kod Siska, malo zvono zagrebačke katedrale oglašava se
svakoga dana u 14 sati.
Keltska noć u Sisku 2008 ...
Kada rujanski mjesec uđe u svoj mlađak i noć se spusti nad
grad Sisak, neupućeni bi posjetitelj uslijed nepoznatih događaja
mogao pomisliti da je upao u vremensku rupu i vratio se kroz puno stoljeća
u prošlost. Daleku prošlost u kojoj su splavi
plovile rijekom Kupom, a ulicama Siska prolazili vitezovi i vile. No,
nemojte se odmah prestrašiti, to je samo
predstava. Naime, Siščani se ovom jednosatnom predstavom, čija je
pozornica rijeka Kupa, prisjećaju kako je njihov grad izgledao nekoć.
Kupom plovi povorka sačinjena od pet splavi, dvadeset kupskih
čamaca i tristotinjak plutajućih baklji. Na
plovilima će se pred pogledima posjetitelja
odigravati prizori iz života Kelta i
Rimljana. Sva će plovila biti bogato ukrašena bakljama i
sličnim ukrasima, a gledatelje će kroz prikazane događaje voditi
glas iz razglasa postavljenog na obali Kupe na kojoj su nekoć živjeli
Kelti.Na deset splavi koje su plovile Kupom pričane su priče iz
raznih razdoblja sisačke povijesti. Spektakl je započeo sa splavi na
kojoj je bila Kupa sa svojim vilama, a uslijedile su splavi s Keltima, rimskim
legionarima, stanovnicima Siscije, Svetim Kvirinom, Ljudevitom Posavskim, banom Tomom Bakačem, sisačkim gradonačelnikom Franjom Lovrićem, osnivačima prvog antifašističkog
odreda u Europi. A na samom kraju, praćen veličanstvenim vatrometom i
oduševljenjem s prepunih kupskih obala, plovila je
posljednja splav s Hrvatskim dragovoljcima među kojima sam se nalazio i ja
te bio predstavnik svojih ratnih postrojbi - 120 brigada Ban Toma Bakač, 2 A Brigada te 17 DP Sunja ...Ovo je bio neopisivi doživljaj te su me obuzeli
trnci prilikom izvođenja Moja Domovina i himne Republike Hrvatske kojom
prilikom smo na trečem jarbolu naše splavi
podizali zastavu RH ( Kardaš, Žugaj
, i ja ) ... bilo je prekrasno i vječna uspomena za pamćenje......


Fotografija snimljena na Keltskoj noći na rijeci Kupi te
fotografija snimljena na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu - Dan
Branitelja , Ivica Pandža Orkan moj ratni zapovjednik u Sunji
, te vođa ekipa na snimanju ratnih rekonstrukcija " ISTRAGA "
.......
i moj sin Marijan sa poznatim domoljubom Đuka
Čaić na koncertu Marka Perkovića
Thompsona u Zagrebu 2008 godine Dan Branitelja
30.05.2008
Dinamo i Hajduk dva su kluba bratska sa njima se ponosi cijela Hrvatska
...
uspomene iz
Akcije " Oluja " kojom prilikom sam se našao na tenku pri
probijanju prvih linija neprijatelja


In Memoriam
Tomislav
Stanković
13.11.1996 Sisak
- 26.12.2000 Zagreb

Uspomena na sina Tomislava , našeg anđela
koji više nije sa nama .... .... .....
Tears In Heaven
by Eric Clapton and Will Jennings
Would you know my name
If I saw you in heaven?
Would it be the same
If I saw you in heaven?
I must be strong
And carry on,
'Cause I know I don't belong
Here in heaven.
Would you hold my hand
If I saw you in heaven?
Would you help me stand
If I saw you in heaven?
I'll find my way
Through night and day,
'Cause I know I just can't stay
Here in heaven.
Time can bring you
down,
Time can bend your knees.
Time can break your heart,
Have you begging please, begging please.
Beyond the door,
There's peace I'm sure,
And I know there'll be no more
Tears in heaven.
Would you know my name
If I saw you in heaven?
Would it be the same
If I saw you in heaven?
I must be strong
And carry on,
'Cause I know I don't belong
Here in heaven.
U svemu ovome jedino
što mi pomaže su moji dobri prijatelji i muzika koju slušam neprekidno i koja
me smiruje i opušta ....
