Ćaletu za 49.

 

U mraku, tami, strašnoj oluji,

ka svetlu spasa željno se hrli;

Al’ kada danju svetilnik gori,

kad rukom svojom vid ti zaslepi -

tada se besno na njegbaci kam,

jer misli se ludo: može se sam.

Čak i kad negde u tuđem je mrak,

hteo bi fenjer sam da nosi svak,

a ne za žižkom da traži puta,

da drugi skloni mrak što te guta.

Put kojim ideš i sam biva hrid,

a vetar što gura i suviše tvrd;

maleni dusi žele slobodu,

i krivo misle da znaju sudbinu.

 

                                                Milan Dobričić