Ćaletu za 49.
U mraku, tami,
strašnoj oluji,
ka svetlu spasa željno
se hrli;
Al’ kada danju svetilnik
gori,
kad rukom svojom
vid ti zaslepi
-
tada se besno na njeg’ baci
kam,
jer misli se ludo: može se sam.
Čak i kad negde
u tuđem je mrak,
hteo bi fenjer sam da nosi
svak,
a ne za žižkom
da traži puta,
da drugi skloni
mrak što te guta.
Put kojim ideš i
sam biva hrid,
a vetar što gura
i suviše tvrd;
maleni dusi žele
slobodu,
i krivo misle
da znaju sudbinu.