Gerhard Rot
Prevela s nemackog
Aleksandra Bajazetov-Vucen
DA LI DUH MOZE DA NADZIVI MOZAK?
Zelja za besmrtnoscu jedna je od najjacih covekovih zelja.
Ona je zapravo uglavnom zelja za besmrtnoscu duha: sta bismo uopste sa besmrtnoscu
tela ako istovremeno i nas duh, nasa svest, ne bi bili besmrtni? Vecina nas bi
verovatno prihvatila smrtnost tela ako bi zauzvrat mogla da sacuva svoje Ja.
U ovom tekstu pozabavicu se pitanjem da li duh moze da
nadzivi mozak, ali se necu obazirati na njegove religiozne ili teoloske
aspekte. Na dilemu o postojanju neke besmrtne duse koja bi, kako mnoge religije
tvrde, mogla da nadzivi fizicku smrt ne zelim da dam ni potvrdan ni odrican
odgovor. Govoricu o "duhu" u onom smislu u kom ga razumevaju
psihologija, moderna filozofija duha i kognitivna neurobiologija i nauka o
mozgu, naime u smislu mnostva individualno dozivljenih stanja: u njih spadaju
svesno opazanje procesa u nasem telu i u svetu oko nas, osecanja, misljenje,
moc zamisljanja, paznja, secanje, htenje i svest o sebi, da spome- nem samo
nekoliko. Poci cu od pretpostavke da zelja za besmrtnoscu duha podrazumeva
ocuvanje svih ovih stanja, ili bar sto veceg broja njih.
Ako porazmislimo o mogucnosti ili nemogucnosti ostvarenja
ove zelje, zakljucicemo da resenje u velikoj meri zavisi od toga kako shvatamo
odnos izmedju individualnog duha i tela, tacnije receno - mozga. Kod
obrazovanije publike, pa cak i medju strucnjacima (filozofima, psiholozima,
strucnjacima za mozak) postoje znacajna razilazenja. Naime, uopste se ne
podrazumeva da duh ima bilo kakve veze sa mozgom, jer nas dozivljaj ne
lokalizuje mentalne cinove niti u mozgu, niti bilo gde drugde. Duh je za nas
nesto nematerijalno, neopipljivo, nesto sto se ne da lokalizovati i sto ne podleze
prirodnim zakonima. Zanimljivo je da mi nas mozak uopste i ne osecamo (mozak ne
oseca bol), a samo razmisljanjem ne bismo dosli do zakljucka da se duhovni
procesi odvijaju bas u mozgu. Medjutim, jos su lekari u drevnom Egiptu i Grckoj
otkrili da odredjene povrede i oboljenja mozga dovode do karakteristicnih
ogranicenja motorickih i kognitivnih sposobnosti. Od tada je u prilog ovoj tezi
dodato vise znacajnih argumenata. I dok se ranije mislilo da su duhovna i
emotivna stanja neobjasnjiva, moderna nauka o mozgu je u stanju da uz pomoc
najrazlicitijih metoda ispita, pa cak i da vizuelno prikaze one procese u
ljudskom mozgu koji odgovaraju duhovnim procesima.
U ove metode, osim sistematske stimulacije jedne ili vise
celija uz pomoc mikroelektroda, spada i usavrsena tehnika
elektroencefalografije (EEG-Mapping), ali i druge vizuelne tehnike kao sto je
pozitronsko-emi- siona tomografija (PET) i funkcionalna nuklearno-magnetna
rezonanca (fNMR, functional imaging). Kombinovanjem ovih metoda mogu se
povezati anatomija mozga, lokalni mozdani krvotok, lokalni mozdani metabolizam,
lokalna neuronska aktivnost i kognitivne funkcije, a da pri tom ne mora da se
otvara lobanja kao kod neurofizioloskih i neuroanatomskih ispitivanja.
Veze izmedju lokalnog mozdanog krvotoka, lokalnog mozdanog
metabolizma, lokalne neuronske aktivnosti i specificnih kognitivnih funkcija
niukoliko nisu linearne. Zato se kod razlicitih metoda merenja cesto javljaju
nesuglasice, mada do njih dolazi cak i izmedju rezultata je- dne iste metode.
To, medjutim, ne umanjuje znacaj ovih metoda za rasvetljavanje kognitivog i
mentalnog rada, tim pre sto se one mogu i kombinovati.
Tako danas primenom ovih metoda u klinickoj medicini kod
mnogih slucajeva kognitivnih deficita moze da se pretpostavi koji su ih organski
defekti u mozgu prouzrokovali. Ako, na primer, neko posle mozdanog udara vise
ne razlikuje boje, ostecen mu je odredjeni vizuelni areal u kori velikog mozga.
Ako neko ima smetnje u poimanju prostora ili orijentisanju u prostoru, osteceni
su areali u oblasti temena (na primer, zadnji parijetalni kortikalni areal).
Smetnje u govoru, u zavisnosti od simptoma, ukazuju na ostecenja u Brokinom ili
Vernikeovom jezickom centru. Cak i "cisto duhovne" delatnosti kao sto
su zamisljanje, secanje, razumevanje znacenja neceg izrecenog ili procitanog,
mogu se lokalizovati u mozgu. Pri tom je uglavnom prihvacena pretpostavka da se
zamisljanje odredjenih stvari i prisecanje na njih odvija upravo u onim
arealima mozga koji su zaduzeni i za opazanje tih stvari.
Filozofski potkovan citalac odmah ce prigovoriti da samo
korela- cija izmedju duhovnih stanja i procesa u mozgu jos uvek ne kazuje nista
o njihovoj pravoj vezi. Od postojanja ove tesne korelacije polaze
najrazlicitija stanovista filozofije duha, a videcemo da ona daju i razlicite
odgovore na pitanje da li duh moze da nadzivi mozak. Okvirno se u danasnjoj
polemici o odnosu duha i mozga moze razluciti pet pozicija.
Prva: duh se od materijalnog mozga razlikuje sustinski, ali
sigurno ima uticaja na njega da bi uopste mogao da utice i na materijalni svet
(interaktivni dualizam: Ekles, mnogi filozofi i psiholozi).21
Druga: duh nastaje filogenetski, ali i ontogenetski, pri
individualnom razvitku svakog coveka iz materijalnog mozga, da bi se potom ovog
"oslobodio", postao "nematerijalan" i kadar da kao visi
princip upravlja mozgom (emergentizam: Lorenc, Poper, mnogi filozofi i
psiholozi).22
Treca: duh je sistem za obradu simbola po odredjenim
pravilima. Ta obrada simbola moze se odvijati pod potpuno razlicitim materijalnim
uslovima, na primer u mozgu, ali i u kompjuteru (funkcionalizam: Fodor, mnogi
kognitivni psiholozi i informaticari).23
Cetvrta: duh je fizicko stanje koje generise i prima
znacenje; ono nastaje u sadejstvu mnogih centara mozga i u interakciji mozga i organizma
sa okolinom. Duh utice na ne-duhovna stanja mozga, ali i ona uticu na njega. On
jeste povezan sa
Peta: duh je proizvod odredjenih mozdanih struktura (celija
u korteksu, odredjenih tipova sinapsi); on se u potpunosti moze svesti na ove
mozdane strukture (neurobioloski redukcionizam: Sanze, Krik i Koh, neki
filozofi, strucnjaci za mozak).25
U okviru ovih pozicija, pitanje o potencijalnoj besmrtnosti
duha moze se odgovoriti na sledeci nacin: za interaktivni dualizam - ako sam
dobro razumeo Eklesa - duh je, doduse, u principu nezavisan od mozga i zato
moze da prezivi njegovu smrt. Medjutim, njemu je potreban neki individualni
mozak da bi postao onaj individualni duh kakvim covek sebe dozivljava. Kakve
osobine duh ima bez nekog kontaktnog mozga, potpuno je nejasno, ali to svakako
nisu one koje duh ima u interakciji s mozgom. Kada mozak umre, nestaje i ova
individualnost, a upravo nam je ona vazna. Ukoliko moj duh prezivi moju smrt,
ja kao individua to verovatno necu primetiti.
Emergentizam, doduse, shvata duh kao stanje "potpuno
razlicito" od materijalnog mozga, ali je emergencija, pojavljivanje ovog
"potpuno razlicitog" stanja - ako sam dobro razumeo Lorenca, Popera i
ostale emergentiste - vezano za prisustvo nekog materijalnog mozga, a sa njim i
nestaje, osim ako to nekako ne pokusam da sprecim. U slucaju Poperovog
emergentizma, duh koji je postao autonoman moze da stvori onaj cuveni treci
svet nadindividualnih duhovnih stanja, ovaplocen u delima nauke, umetnosti i
kulture. Medjutim, cak i velikim ljudima pomisao da ce nastaviti da zive u
svojim delima po pravilu pruza slabu utehu. Oni od toga nemaju nista;
eventualnu korist mogu da izvuku njihovi izdavaci i naslednici. Emergentni duh
umire kad umre i bioloski mozak.
Neredukcionisticki fizikalizam, istina, dopusta pomisao da
je duh fizicko stanje sasvim posebne prirode koje nastaje zajedno sa procesima
u mozgu, ali se ono na njih ne da svesti. Medjutim, to posebno fizicko stanje
je, nista manje, vezano za postojanje i funkcionisanje sasvim odredjenih
ne-duhovnih, neuronskih struktura.
Za neurobioloski redukcionizam cela prica oko navodne besmrtnosti
duha i svesti sasvim je jasna: duh i svest nestaju kad odumru one strukture
mozga koje stvaraju svest.
Sasvim drugacije stvari stoje za funkcionaliste, koji duh
shvataju kao sistem za obradjivanje simbola, odnosno informacija. Kod ovog
sistema obrade informacija je, naime, svejedno da li se on odvija u duhu ili u
kompjuteru. S tim u skladu spekulise se i da li ce buduci veoma kompleksni
kompjuteri biti u stanju ne samo da resavaju komplikovane zadatke i da se
ponasaju primereno situaciji, vec i da li ce mozda razviti svest i samospoznaju.
Da li se zelja za besmrtnoscu duha (kao individualnog
stanja) moze ostvariti u okviru navedenih polazista? Sva stanovista, osim
funkcionalizma, vezuju postojanje individualnog duha za postojanje
individualnog mozga, iako Ekles mozda i ne iskljucuje u potpunosti mogucnost da
je duh a priori besmrtan. Medjutim, kao sto sam vec izlozio, tada je sporno da
li i individualnost tog duha moze da nastavi da postoji. Kod ostalih teorija,
pak, namece se pitanje kako se one mozdane strukture koje stvaraju duh ili su
njegov neophodni supstrat mogu uciniti vecnim.
Za funkcionaliste je duh neutralan u odnosu na svoj
materijalni supstrat, ali nekakav materijalni supstrat on ipak mora da ima.
Pretpostavimo da ne samo mozak, vec i kompjuteri i roboti, mogu da imaju svest,
i pretpostavimo jos da bi nekakav superkompjuter (kakav za sad, naravno, ne
postoji) mogao da obuhvati moj duh u svim njegovim strukturama i procesima
potrebnim za svestan rad i da ga reprodukuje u sebi ili u nekom drugom
superkompjuteru. Kada bi taj superkompjuter bio sazdan od trajnog materijala
ili kada bi mogao da se do savrsenstva popravi, tada bi moj duh bio vecit.
Takav superkompjuter mogao bi, naravno, da se spoji i sa telom koje bi sasvim
ljudski moglo da stupi u interakciju sa okoli- nom.
Jedina muka kod takvog resenja je sto tada nisam besmrtan
ja, nego kopija mog duha - ja sam vec umro zajedno sa mojim prirodnim mozgom.
Ja sam nemam nista od toga sto postoji neko bice koje misli, oseca i dela kao
ja. Za moje imaginarne prijatelje i poznanike stvari mozda stoje drugacije, oni
mozda i pomisle da imaju srecu sto je mudri Vodja "nastavio da zivi"
u robotu.
Alternativa moze da bude blagovremeni transfer,
"bimovanje" mog Ja pre njegove bioloske propasti u kompjuter ili u
robota. To je vec opisano u raznoraznim naucno-fantasticnim pricama, a
ozbiljnije tretirano u filozofskim raspravama, ali trenutno izgleda nemoguce.
Najpre bi taj superkompjuter koji treba da primi moj mozak i sam morao da bude
dovoljno kompleksan da bi zaista mogao da ga primi, a onda bi (verovatno) i sam
vec imao duh; citav poduhvat bi se zavrsio sizofrenijom. Kao drugo, moj bi duh
u trenutku transfera ili "bimovanja" - cak i da je rec o najkracem
mogucem vremenu - morao da postoji bez materijalnog supstrata, u sta cak ni
najsmeliji funkcionalisti ne veruju (bar njihov predstavnik Dzeri Fodor polazi
od nuznosti ove materijalne veze).
Ma kako lepo zvucala funkcionalisticka teorija, ona ne moze
da izbegne vezanost duha za njegov supstrat. Duh se ne moze odvojiti od svog
supstrata, a upravo bi to bilo neophodno za transfer. Cak i kompjuterski duh -
ako jednog dana bude postojao nestace sa
svojim individualnim kompjuterom.
Uzgred receno, ovaj problem nije nov. Ljudi su hiljadama
godina pokusavali da ovekovece svoje ideje tako sto su ih zapisivali. Ali ono
sto su zapisivali bili su nizovi slova i reci, a ne ideje ili informacije: one
umiru zajedno sa autorom. Citanje ovih nizova slova i reci u nama, kasnijim
citaocima, izaziva svesne i nesvesne asocijacije, i to u okviru sasvim
individualne zalihe prethodnog iskustva u nasim mozgovima. Prilikom citanja
teksta (kao i prilikom slusanja govora) mi stvaramo nove ideje i nove
informacije, koje se, u idealnom slucaju, priblizavaju autorovima (sto mozemo
samo da pretpostavimo, ali nikada i da utvrdi- mo). Ideje nisu besmrtne, i ne
postoji prenosenje ideja i informacija, vec postoji samo njihovo individualno
ponovno stvaranje u svakom individualnom mozgu.
S obzirom na neizbeznu individualnost duha, ostaje, znaci,
samo jos mogucnost da se duh ucini besmrtnim tako sto ce se neki individualni
mozak uciniti besmrtnim. Kako tu stoje stvari?
Pa, za pocetak dosta lose, jer mozak je od svih organa naseg
organizma najsmrtniji. On je najosetljiviji na prekid u dotoku hrane i
kiseonika. To i nije cudno, jer iako sa svojih otprilike 1350 grama cini samo 2
odsto ukupne telesne mase, mozak koristi 20 odsto kiseonika i energije
proizvedene u toku metabolizma. Vec i prekid u dotoku kiseonika od svega
nekoliko minuta vodi do trajnih ostecenja mozga. Najpre zakazuju procesi u
mozdanoj kori (to jest, nastupa kortikalna smrt ili delimicna smrt mozga,
prepoznatljiva po cuvenoj ravnoj liniji na EEG-u), a potom procesi u produzenoj
mozdini, u kojoj su smesteni centri za krvotok i disanje. Ako se pacijentu kome
je odumro mozak ne da; vestacko disanje, dolazi do opste bioloske smrti.
Cinjenica da se prvo iskljucuje kora velikog mozga posebno je znacajna za nas
predmet, jer sa njom otpadaju i svi svesni procesi, pa time i svaki osecaj
sopstvenog Ja. Drugim recima, covekov duh umire sa korom velikog mozga - osim
ako ne pokusam da to nekako sprecim. U nastavku teksta bice reci o tome kako se
ova smrt mozdane kore moze odgoditi ili sasvim izbeci, kako bi se Ja spaslo od
smrti.
Potencijalna bioloska besmrtnost ne protivreci zakonima
prirode; smrt je, cini se stavise, nesto sasvim sekundarno. Postoje besmrtni
jednocelijski organizmi, a cak su i nase polne celije (kao jednocelijski
organizmi) zapravo proizvod neprekidnog niza deljenja celija koje traje vec
otprilike tri milijarde godina, otkako je nastao zivot na ovoj pla- neti. Sve
druge celije naseg tela su smrtne, ali se cak i one mogu ucini- ti besmrtnima
ako se njihove kulture maligno promene, ako se zaraze rakom.
Za ljudski mozak (kao i za mozak svih sisara)
karakteristicno je da se njegove celije, za razliku od celija ostalih organa
(ili bar vecine njih), od rodjenja vise ne dele. Zato mozak i ne regenerise
ostecenja, vec ih u najboljem slucaju kompenzuje tako sto se reorganizuje. On
od samog rodjenja stari put smrti. To, medjutim, takodje nije neminovnost:
mozak nekih kicmenjaka, na primer amfibija, ima sposobnost da stvara nove
celije i da ih ugradjuje u mozak. Mozak amfibije, znaci, moze da se regenerise.
Pretpostavlja se da je ova sposobnost nestala tokom evolucije takozvanih
amniota (reptili, ptice i sisari).
Postoje dve mogucnosti da se ovo starenje spreci. Prva se
sastoji u tome da se mozgu sisara vrati sposobnost da u vecem obimu stvara nove
celije. Da li je to uopste moguce i kakve posledice moze da ima, ne zna niko.
Naime, uopste nije poznat razlog iz kog su amfibije zadrzale ovu sposobnost, a
amnioti je izgubili. Uostalom, ni takav pokusaj ne bi mnogo koristio, jer cak i
oni organi naseg tela koji stvaraju nove celije i koji mogu da se regenerisu
takodje jednom moraju da odumru. Nervne celije uopste i nisu smrtnije od
ostalih, naprotiv, one zive mnogo duze nego ostale celije, samo sto se ne dele.
No cak i mozgovi amfibija stare i konacno umiru, iako postoji mogucnost stalnog
stvaranja novih celija. Ima mnogo teorija koje objasnjavaju zasto celije vecine
zivih bica odumiru posle odredjenog vremena, specificnog za svaku vrstu;
nijedna za sad nije posebno uverljiva. Mozak nekih zivotinja (papagaji,
krokodili, slonovi) moze da pozivi vise od sto godina (kod coveka je ta granica
oko sto dvadeset). Neke biljke (mamutovac) mogu da dozive vise od hiljadu
godina.
Bioloska smrt, znaci, nije nekakav zakon prirode, pa to u
principu vazi i za nervne celije. Ostaje predmet utopije da li ce molekularna
genetika prevazici granicu nase bioloske smrtnosti od maksimalno sto dvadeset
godina. Ostavimo po strani i nedoumicu da li je bas toliko dobro imati mozak
koji stari ali ne umire. Za mozak, starenje znaci uvecavanje iskustva, utemeljenje
svih vrsta veza, ali donosi i odredjenu krutost. Ako jednom bude moguce
stvoriti vecito mlad mozak, e, tada cemo imati vecito mladu licnost, sa svim
dobrim i losim stranama. Sve to je za sada cista utopija.
Alternativa se sastoji u tome da se u odrastao mozak stalno
usadjuje sveze embrionalno nervno tkivo, u nadi da ce se embrionalne celije
uklopiti u postojece okruzenje. Takve transplantacije embrionalnih celija
trenutno se sprovode u lecenju obolelih od Parkinsonove bolesti, ali bez
trajnijeg uspeha.
Poslednja nada je, dakle, mozdani cip. Pretpostavimo da ce
nam poci za rukom da pravimo elektronske cipove koji u svojim spojevima mogu da
oponasaju prirodne neuronske mreze i koji ciljano mogu da urastaju u mozak. U
mozgu koji je podlozan starenju tada bismo takvim cipovima mogli da postepeno
menjamo tkivo koje degenerise: cipovima za asocijativni korteks, za
amigdaloidno telo, za hipotalamus itd. Ako bi se to zamenjivanje odvijalo
postepeno, nase duhovne funkcije - nadaju se neki biotehnicari - ne bi krahirale,
vec bi polako prelazile na mozak od cipova, koji bi vremenom rastao. Konacno bi
se citav nas mozak sastojao od cipova. To zvuci utopijski, odnosno sablasno,
ali bar ne protivreci nijednom prirodnom zakonu: uostalom, u osnovi ove utopije
i jeste pretpostavka da je i duh fizicko stanje koje nastaje kada se ispune
neki drugi fizicki uslovi, ma kako komplikovani i neponovljivi oni bili sa
stanovista tradicionalne fizike.
Medjutim, veoma je sporno da li je postepeno zamenjivanje
mozdanog tkiva tehnicki ostarivo u bliskoj buducnosti. Zamenjivanje prirodnih
neuronskih funkcija neurocipovima trenutno se isprobava kod slepih kod kojih su
neki delovi mreznjace unisteni, ali su delovi i ocuvani. Za sad je nejasno da
li takvi cipovi uopste funkcionisu, jer jos uvek postoje ogromne prepreke. Cini
se da je mnogo teze da se u mozak ugrade cipovi koji funkcionisu, pri cemu je
biokompatibilnost, dakle bio- loska spojivost ugradjenog materijala sa mozdanim
tkivom, jos i najmanji problem. Mnogo je teze pitanje kako se moze postici
ciljano spajanje cipa sa nervnim tkivom. Ovde se sve nade polazu u sposobnost
naseg mozga da se sam organizuje, odnosno u njegovu sposobnost da sam popravi
lose spojeve.
Cudovisna kompleksnost neuronskih spojeva u nasem mozgu
predstavlja jos jedan problem. Svaka celija u kori velikog mozga spojena je sa
oko 20 000 drugih celija, a mnogi mozdani centri traze veoma precizne spojeve -
potpuno je nejasno kako se ovo moze postici vestackim putem. Meni samom se kao
najveca prepreka namece cinjenica da nas mozak nikako nije samo
neuroelektronska masina, i to komplikovana, masina koja bi se mogla oponasati
poznatom tehnikom mikrocipova. On je bar u istoj meri - ako ne i vise -
neurohemijska masina. Postojanje svesti i duha mozda je pre pitanje dobre neurohemije
nego neuroelektronike. Neverovatno komplikovani neurohemijski i
neurofarmakoloski procesi u nasem mozgu uopste nisu razjasnjeni, a potpuno je
nejasno kako bi se oni mogli oponasati pomocu cipova.
Izgledi da se nas mozak ucini besmrtnim, biolosko-prirodnim
putem ili vestacki, pomocu cipova, a sve to da bi nas duh postao besmrtan, nisu
bas blistavi. Ako nas brine samo da li besmrtan duh protivreci zakonima
prirode, odgovor ce glasiti: besmrtan duh moguc je koliko i besmrtan bioloski
organizam. Prakticno i tehnicki stvar stoji mnogo komplikovanije.
Mozda je cist slucaj, ili pak neka nepoznata
fiziolosko-bioloska nemogucnost, sto evolucija nije dala kompleksna, besmrtna
bica besmrtnog duha, vec su samo najjednostavnija ziva bica besmrtna i -
verovatno - nemaju duh. Mozemo da pretpostavimo da bi vec i sama mogucnost
postojanja besmrtnog duha unistila biolosku i socijalnu evoluciju kognitivnih
sposobnosti i funkcija. Naime, napustanju starih ideja - kako je primetio jos
Maks Plank - nista ne pogoduje koliko odumiranje njihovih bioloskih nosilaca.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
GERHARD ROT (Gerhard Roth) je profesor fiziologije ponasanja
i direktor Instituta za istrazivanje mozga pri Bremenskom univerzitetu.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Tekst "Da li duh moze da nadzivi mozak?" (Kann der
Geist das Gehirn berleben?) preuzet je - uz ljubazno dopustenje autora i
redakcije - iz casopisa Merkur, sveska 6, jun 1997.
Copyright Mostovi
& Yurope 1996-1998 / Sva prava zadrzana.