Dragoslav Dobričić: Satelitska TV - demistifikacija jednog sna (2).
Šta je satelit,
kako neko telo postaje Zemljin satelit i zašto sateliti za SAT TV moraju biti
na precizno
određenoj orbiti? Da
bismo odgovorili na ova i mnoga druga pitanja moramo da krenemo od
početka koji se
proteže daleko u prošlost.
Ako pogledamo ljudsku istoriju, posebno razvoj prirodnih nauka i ljudskog znanja, videćemo jednu
upadljivu činjenicu koja stoji u osnovi svakog razumevanja prirode i njenih zakona.
Stiče se utisak da se svako znanje može podeliti u dva vrlo jasno razgraničena i odeljena nivoa. Prvi
nivo je onaj koji nam daje informaciju o nekoj pojavi, koja jednostavno kaže da nešto, neka stvar,
postoji ili se neka pojava dešava. Recimo, kao ilustracija neka posluži znanje o tome da je Mesec uvek
istom stranom okrenut ka Zemlji. Znanje o ovoj činjenici je staro hiljadama godina.
Međutim, za razliku od tog znanja koje nam daje odgovor na pitanje "šta", "gde" ili "kada", postoji i
jedno dublje znanje koje odgovara na pitanje "kako" ili "zašto". Pa tako, recimo, da bismo odgovorili
na pitanje zašto Mesec okreće stalno istu stranu ka Zemlji, moramo znati još mnogo toga što
objašnjava ovaj fenomen. Moramo, između ostalog, znati Njutnov zakon gravitacije, i kao posledicu
toga, tzv. plimsko dejstvo koji nam onda objašnjavaju pojavu plime i oseke, ali i sinhronizaciju
Mesečeve rotacije sa njegovim obilaskom oko Zemlje.
Dakle, tek to objašnjavalačko znanje je ono znanje koje je neophodno da bi se neka pojava razumela!
Pa tako nije nikakva mudrost znati da se na Zemlji smenjuju godišnja doba, ali je shvatanje onoga što
stoji u osnovi ove pojave, tj. razlog zašto do toga dolazi, ono što možemo nazvati stvarnim znanjem!
Tako je to oduvek bilo, pa su i u stara vremena, kao i danas, ljudi imali mnogo onog što danas
nazivamo posmatračko znanje, ali nisu razumevali suštinu. Međutim, i tada je bilo ponekog ko je
osećao da postoji neki dublji razlog iza određene pojave i tragao je za njim.
Pogled u nebo
Pogled u noćno nebo je čoveka oduvek ispunjavao strahopoštovanjem. Ništa kao taj pogled u
milijarde drugih svetova nije mu jasnije, očiglednije i nedvosmislenije pokazivao svu njegovu
ništavnost i beznačajnost! Možda su baš ta ushićenost lepotom i grandioznošću vasione i njegova
sopstvena beznačajnost u odnosu na nju, nagnali čoveka da u traganju za smislom svog sopstvenog
postojanja upravo krene od razumevanja smisla i reda tog bezdana koji se širi iznad njegove glave.
Intuitivno je osećao da je zbog svoje neraskidive veze sa njim, smisao svemira ujedno i njegov smisao,
a da su red i zakoni koji vladaju u njemu - na neki način i njegovi.
Tako su ljudi bili upućeni na potrebu ne samo da znaju da će sunce sutra ujutru izaći, nego i da znaju
- zašto?
Šta je u centru?
Taj pokušaj otkrivanja i razumevanja zakona po kojima funkcioniše vasiona datira najmanje nekoliko
hiljada godina pre Hrista u prošlost. Mnogi stari spomenici nam nedvosmislemo pokazuju da su ljudi
onoga vremena i te kako mnogo polagali na merenje vremena i kalendar, o čemu rečito svedoče i
Stounhendž u Engleskoj, i piramide u Egiptu, i mnoge građevine Maja, Inka i Acteka u Južnoj i
Centralnoj Americi.
Trideset vekova pre Hrista su u Kini sveštenici umeli da predskazuju tačna vremena pomračenja
Sunca i Meseca. Slično je bilo i u Mesopotamiji i Egiptu, gde su opet sveštenici izradili veoma tačan
kalendar. Imena sazvežđa Zodijaka, podelu godine na12 meseci i uvođenje prestupne godine
dugujemo njima.
Stari Grci su još u šestom veku pre nove ere, u skladu sa tadašnjim naglim razvojem filozofije i nauke
uopšte, počeli da konstruišu misaone modele kojima su želeli da objasne prividno kretanje Sunca,
Meseca, planeta i zvezda. Osim toga, kasnije su, sa procvatom geometrije, pokušavali i da odrede
dimenzije nebeskih tela i njihovu udaljenost.
Utisak, koji je stvaralo posmatranje kretanja Sunca i zvezda, snažno je podržavao verovanje da je
Zemlja u centru svemira, a da se sve ostalo u njemu okreće oko nje.
Bio je to geocentrični pogled na svet. U tom sistemu su, ne samo Mesec i planete, već i samo Sunce
bili zemljini sateliti!
Međutim, prividno kretanje planeta je značajno odstupalo od očekivanog, tako da su još u ta davna
vremena ljudi posegli za onim što je moglo da objasni i ta odstupanja. Postavili su Sunce u centar
sveta. Bio je to heliocentrični pogled na svet.
U sledećem broju videćemo kako je jedan mudar momak iz Aleksandrije po imenu Aristarh još u 3.
veku pre nove ere, ne samo predložio, nego i obrazložio heliocentrični sistem sveta, a zatim i odredio
dimenzije Zemlje, Meseca i Sunca kao i njihove relativne udaljenosti. Sve ukazuje na to da je Aristarh
znao da je Mesec prirodni zemljin satelit!
Ne čini li vam se da, samo zato što posedujemo i koristimo moćnu tehnologiju i ogromno, vekovima
akumulisano znanje, ponekad malo potcenjujemo znanje i mudrost starih naroda? I zar ta činjenica
da su oni i bez svega toga došli do zapanjujućih otkrića ne ide upravo njima u prilog, a ne nama?