Dragoslav Dobričić: Satelitska TV – demistifikacija jednog sna (1).
OD SNA DO BELE TEHNIKE
Kako to da se jedan san završio kao
"bela tehnika"? Ko je kriv za
takvu sudbinu onoga o čemu
su nekada samo
najsmeliji umovi maštali?
Kako je moguće da jedna takva, gotovo neverovatna vizija budućnosti završi u istom košu sa mašinama
za pranje veša, frižiderima i ostalim napravama za domaćinstvo koje danas zovemo »bela tehnika«?
Pa eto, izgleda ne samo da je moguće, već i neminovno!
Pomama tehnologije
Tehnologija je čudo ovoga veka koje je svojom moći da snove pretvara u stvarnost, učinilo da
negdašnji san postane stvarnost, ali i više od toga – da postane dosadna svakodnevica!
I upravo ta moć tehnologije da snove velikih vizionara pretvara u nebrojeno veliki broj egzemplara i
učini ih proizvodima za svakodnevnu upotrebu, učinila je i to da danas na satelitsku TV gledamo istim
onim očima kojima gledamo i na sve ostale proizvode te iste tehnologije.
Besomučno umnožavanje broja satelita na orbiti, tipova prijemnika, prateće opreme, broja satelitskih
TV kanala i raznih drugih servisa, poput svake nekontrolisane hiperprodukcije banalizovalo je i
obesmislilo celu ovu oblast tehnike i zabave.
Prosečni gledalac, zbunjen ovom pomamnom željom ogromnog broja kompanija da mu ponude što
veći broj programa, što savršeniji prijemnik, što bolju prateću opremu koja mu omogućuje neslućene
mogućnosti povezivanja satelitskog prijemnika sa svim i svačim, oseća se u početku kao car! To
posebno važi za one koji su većinu ili ceo svoj život proveli, u sada već propalim, društvenim
uređenjima u kojima su kao individue i kao subjekti društva bili žrtvovani i gurnuti na marginu u korist
kolektivnog uspeha, svetle budućnosti i zajedničke sreće.
Lažni carevi ...
Međutim ubrzo novi car, oko koga se, kako mu izgleda, vrti čitava galaksija, biva užasnut, a kasnije i
zgrožen saznanjem i osećanjem da u svemu tome on više ne može da se snađe, da gubi tlo pod nogama,
i da konačno sva ta halabuka počinje da predstavlja nešto u čemu on potpuno prestaje da postoji kao
subjekat. On je samo puki objekat, kome treba uz mnogo pompe i vašarskog šarenila što brže i što
češće uzeti pare za neku novu glupost, za neki novi »dodatak«, za neki novi servis, za ispunjenje neke
nove, navodno njegove želje! Naravno, ubrzo postaje jasno da, niti je želja bila njegova, niti je to
ispunjenje onakvo kakvo je on očekivao. želju su mu, do tančina razrađenim perfidnim marketingom, u
glavu stavili isti oni koji su mu je kasnije i ispunili, a samo ispunjenje je daleko od onoga što mu je
obećano, čak naprotiv: mnogo je bliže onom što je, u tim sugestivnim nagovaranjima, mudro
prećutano.
I tako tehnologija, poput mitskog kralja Mide, čega se god dotakne pretvara u zlato - ali samo za sebe.
Oni dodirnuti Midinom rukom ostaju okruženi impresivnim brojem svakojakih drangulija, za koje sve
manje imaju vremena u silnoj žurbi da im ne promakne neka nova neverovatna i neophodna stvar bez
koje im život izgleda nezamisliv.
Okruženi svim tim predmetima, poput cara okruženog svojom svitom, oni se osećaju moćniji,
pametniji i važniji od drugih:
"Koliko kanala možeš da uhvatiš? Petsto?! Nije to ništa, ja mogu preko hiljadu! .... šta? Koliko stranih
jezika govorim?! Aaaa tooo, nijedan, a što pitaš?! "
... i oni drugi
Oni drugi koji su izbegli ovom hladnom, proračunatom i bezosećajnom dodiru, duboko svesni svojih
stvarnih potreba i želja, svojih unutrašnjih vrednosti i pogleda na svet i život u njemu, gledaju na ova
čuda moderne tehnike i tehnologije sa pristojnog odstojanja, sa željom da se ne utope u ovu poplavu
šarenila, zadržavajući i čak ljubomorno čuvajući svoju individualnost. Ne dozvoljavajući da postanu
objekat manipulacije, oni satelitsku TV koriste uglavnom za svoje obrazovanje i kulturu, upravo onako
kako koriste i knjige.
Možda zato valja ponovo podsetiti šta su, mnogo vekova pre Hrista, grčki mudraci zapisali na jednom
od najsvetijih i najvažnijih mesta staroga veka, iznad ulaza u Apolonov hram u Delfima, koji je više od
hiljadu godina bio najveće proročište tadašnjeg sveta.
A zapisali su u kamenu samo dve kratke izreke u kojima je sadržan ceo poredak svemira i sav smisao
čoveka u njemu: "Spoznaj samoga sebe" , i odmah pored toga: "Ničega preko mere".
O čemu će biti reči
U želji da našim čitaocima pokušamo da približimo satelitsku TV, započinjemo seriju tekstova u
kojima ćemo se baviti njenim istorijskim, astronomskim i tehničkim aspektima.
Odmah na početku ćemo se osvrnuti na astronomske aspekte prirodnih, a potom i veštačkih satelita, na
način koji će, nadamo se, biti pristupačan većini čitalaca. Baveći se ovim, moraćemo malo da se
pozabavimo i istorijom ideje o veštačkim zemljinim satelitima i ideje o njihovom korišćenju u
telekomunikacione svrhe. Objasnićemo i zašto se svi geostacionarni sateliti moraju nalaziti na jednom
posebnom mestu koji se naziva Klarkov prsten.
Potom ćemo se posvetiti tehničkim aspektima telekomunikacionih satelita, ali opet vodeći računa da
materija bude pristupačna većini čitalaca.
Biće reči o različitim namenama veštačkih komunikacionih satelita, o posebnim tehničkim zahtevima
koje moraju da ispunjavaju sateliti koji su predviđeni za satelitsku radio i TV difuziju.
Istorija satelitske TV koja je duga preko 30 godina biće takođe deo našeg interesovanja. Biće reči o
samim počecima TV prenosa preko satelita pa sve do današnjih dana.
U nastavku će biti malo podsećanja na pionirske početke prijema satelitske TV kod nas u Jugoslaviji
sredinom osamdesetih godina i probleme sa kojima su se tadašnji entuzijasti susretali u svom radu na
ovom novom i vrlo interesantnom polju.
Mnoge istinite storije koje ćemo ovde pomenuti i time ih otrgnuti zaboravu delovaće možda malo
neverovatno i naivno, ali treba imati u vidu da su se one događale u vreme kada je satelitska TV bila
nešto novo, fascinantno, nedokučivo i gotovo nestvarno, na samoj granici tehnologije onoga vremena, a
da je danas, eto, to ipak samo "bela tehnika".