|
Svetski rekorder jurio pobedu antenama sa buvljakaOnaj ko je posmatrao @elimira Vujanovića kako razvla~i `ice po krovu studentskog doma na Karaburmi, kao fantom usred noći lemi uvodnik na anteni, a onda sa svojim {efom Borom Milenkovićem vu~e prijemnu antenu kroz park kod hale "Pionir" bežeći od divljih kučića, teško bi poverovao da gleda u svetskog šampiona u kategoriji "jedan operater - jedan opseg", na 3,5 megaherca. Ali, srpski radio-amateri ne mare previše zbog svog imidža sirotana i
imrovizatora, u odnosu na njihove superiorne tehnološki opremljene kolege
iz ostalih krajeva planete. Želimir je počistio konkurenciju na
najprestižnijem svetskom takmičenju (previše komplikovan naziv
Ekspedicije na egzotične zemlje "Takmičenje je počelo poslednjeg vikenda novembra 1998. godine, u nula časova po Griniču, odnosno, dva časa po jugoslovenskom vremenu, i trajalo je dva dana. Svoj dnevnik ostvarenih veza poslao sam potom organizatoru. Obrada podataka trajala je donedavno i za rezultat sam saznao kada je poštom stigla diploma i zvanična potvrda o tituli. Svoje dnevnike poslalo je 2087 učesnika iz celog sveta. Održano je za ta dva dana 2.542.638 veza, a u ,lovu’ na radio-talase učestvovalo je 84.326 znakova", kaže student teorijske fizike, prisećajući se komplikovanih, žestokih, i bukvalno, visinskih priprema. Visinskih, jer, bila mu je potrebna povoljna lokacija, pošto Akademski radio klub "Mihajlo Pupin" čiji je on član ne raspolaže impozantnim budžetom. Umesto novca, Želimir je dobio infrastrukturu - Kulu B, krov
Studentskog doma na Karaburmi ("hvala upravniku", ističe Želimir). Šef
radio-stanice bio je Bora Milenković "Vrhunski svetski igrači specijalno se pripremaju za ovu igru godinama. Da bi postigli što više kontakata, biraju najpovoljnije, egzotične zemlje - putuju na Karibe, ostrva u Indijskom okeanu, Mikroneziju, na najzabačenije rupčage planete, tako jedan tip iz Amerike svake godine odlazi na Galapagos, troši tamo ogromne pare, formira pravu bazu sa džinovskim antenskim stubovima", pokušava da objasni Bora svu složenost strateške operacije zvane prvenstvo sveta. To su prave ekspedicije sa instrumentima kojih se ne bi postidela ni NASA. Antene sa buvljaka Želimir tvrdi da ni naša pamet nije za otpad. Ni štap ni kanap. Pošto su dobili zgradu, za njih, čistu egzotiku razapeli su pet antena, čak jedna visi preko terena Teniskog kluba "Crvena zvezda" ("hvala upravi kluba", opet zahvaljuje šampion sveta). Prijemnu antenu je sa Borom i Vladanom vukao kroz park kod "Pionira" kad su ih pojurili psi lutalice, pa je izgledala kao kifla od žice, ali je, srećom, funkcionisala. Pre ovih logističkih postavki, trebalo je da - naprave antene. "Radili smo sa opremom starom 15 godina. Nikada ne znaš kada će da ’rikne’. Žice smo kupovali na buvljaku, rezervne delove na otpadima. Lako je Amerikancima. Njima na Floridi orkan oduva antene i stubove, oni skoknu do prodavnice i nabave novu, još bolju, na kredit", dodaje Bora. I takmičenje je počelo. Želimir je ostvario nekoliko veza za ekspedicijama na Aljasci, japanskoj elektronskoj konkurenciji zaglavljenoj na nekoj plaži u Mikroneziji, pa nekog Mađara u Burmi, i nekoliko kolega u Indokini. Spavao je nekoliko časova u toku ta dva dana poslednjeg vikenda novembra. Pokazale su se dobre procene oko izdržljivosti opreme, pa se Bora noću, nekoliko puta, kao "spajderman" verao po stubovima solitera da poveže antene koje je otkačio vetar po ledenoj kiši, dok je i Želimir morao da napusti komandno mesto i umesto da osluškuje signale koji su putovali kroz atmosferu, lemio je komplikovane komponente nabavljene na buvljoj pijaci. Jurnjava za Amerikancima Prevagu je ipak odnela "jurnjava" za Amerikancima. Prva noć bila je jako teška za održavanje veza. Uradio ih je samo 100, ali, sledeće noći, ostvario je 300 veza što ga je spaslo. Kao i kontakt sa Južnom Amerikom. "Dobio" je neke momke iz Brazila i Argentine i ubeležio dragocene poene. Bilo je i drugih teškoća. Sećate se kakve su političke prilike bile krajem 1998. godine. Pretnje bombardovanjem i ostalo. Bili su to loši uslovi za igru Želimira Vujanovića. Osetio je bojkot i namerne smetnje. Ipak je prevladao fer-plej, jer najveći šampioni ne podležu političkim pritiscima i igraju korektno. Želimir i Bora naglašavaju da je značaj svetskog rekorda izuzetan jer je prvi put ostvaren sa teritorije Jugoslavije, i to iz centra Beograda, gde vlada strašno "radio-zagađenje". "Imali smo i ranije šampione, ali, oni su zbog pobede putovali na udaljena mesta, gde nema takve "radio-prljavštine". Zbog toga radio- amateri beže iz gradova, od signala mobilne telefonije, pejdžera, raznih uređaja koji emituju talase. Svaki zvuk ih ubija. Dok je osluškivao pozive, Želimir je morao da se bakće prolascima tramvaja ili brundanjem motora u Ruzveltovoj. Ne želi ni da se seća kada ga je u Kikindi pre dve godine restrikcija struje od pet časova poslala na 10. mesto na svetu. Ništa, međutim, ne može Želimira, ni ostale radio-amatere da odvrati od života u tom čudesnom svetu kroz koji godinama putuju. Sa kim sve nisu došli u kontakt - sjajnim ljudima po svetu, sa kojima se često ostvaruju prijateljstva, naslušali su se i ljubavnih priča, u takmičenjima su im izlazili na dvoboj i kraljevska visočanstva - Borin "stari drugar" španski kralj Huan Karlos, pokojni kralj Husein, koga je davno kontaktirao Želimir... Javlja se ponekad i Marlon Brando. Sa svog ostrva. Bora će uvek pamtiti jednu vezu. Posle eksplozija prvih krstarećih projektila koji su pali na našu zemlju, uputio je jak signal ka Americi. Pola sata je slušao samo tišinu. Onda je dobio odgovor. Dvojica hipika iz Vudstoka poslala su poruku Jugoslovenima, tog 24. marta: "Mir, braćo, mir". Podrška matičnog kluba ARK "Mihailo Pupin" Želimir Vujanović |