AVANTURA NA PACIFIKU 2001. (c)
Sreccko MORICC, YU1DX, 3D2TT

Moja prvobitna zamisao je bila da naslov ovog teksta bude "Istinita radio-amaterska bajka". Zassto? Zato ssto sam visse od 30 godina sanjao svoju lichnu radio-amatersku bajku u kojoj sam ja na pravom pravcatom pustom ostrvu u sred nepreglednog Pacifika, na radio-amaterskoj DXpediciji, radim na radio-stanici, a hiljade radio-amatera ssirom sveta me pozivaju u zzelji i nastojanjima da ih chujem i da ih upissem u dnevnik veza, kako bi oni u svojim kolekcijama imali jednu novu "zemlju". O takvim, ali tudjim bajkama, chesto sam chitao, a sa mnogim radio-amaterima iz belog sveta koji su bili na "svojim ostrvima iz snova" sam odrzzao puno veza i obogatio svoju kolekciju DXCC zemalja. Eto, dogodilo se da, pochetkom novog milenijuma, moj radio-amaterski san postane stvarnost. Moja bajka je postala istinita, a odigrala se u vidu prave pravcate radio-amaterske avanture, i to ch bass na Pacifiku!
Ne znam ssta za Vas, koji chitate ove redove, a joss ste i radio-amater, mozze da bude najlepssi radio chamaterski san ili zzivotni cilj u tom lepom i plemenitom hobiju? Zahvaljujucci srecci, a pre svega mom dugogodissnjem prijatelju i radio-amateru Hranetu YT1AD, ja sam, tokom februara i marta 2001. godine, ostvario svoj radio-amaterski san - bio sam jechdan od operatora u osmochlanoj DXpediciji koja je bila na Conway Reefu 3D2CI, u to vreme DXCC zemlji medju prvih pet po trazzenosti u nassem "ludom" radio-amaterskom svetu. To mi je bilo toliko vazzno te sam odluchio da vodim dnevnik svih dogadjanja, od priprema same ekspedicije, putovanja, boravka na Conway Reefu i Fidzziju, do povratka kucci.

POCHETAK
Sve je pochelo negde oko 20. januara 2001. godine, kada sam se, nakon skoro dvomesechnog boravka kod svoje sestre u Vankuveru, vratio kucci i nastavio da radim na poslu uredjivanja, bolje recci mukotrpne "proizvodnje", chasopisa "Radio-amater CQ YU".
Hrane je pripreme za ovu atraktivnu DXpediciju zapocheo joss u septembru 2000. godine kada je, sa Draganom Z32AU, bio na "mini" ekspediciji po Pacifiku. Tada su posetili Tongu A35, Vanuatu YJ i Fidzzi 3D2. Joss tada je na Fidzziju zatrazzena i dobijena licenca za rad sa Conway Reefa 3D2/C, gde bi se isslo pochetkom sledecce godine, a ukupna cena tog poduhvata bi bila oko 45.000 USA dolara. Bilo je zamissljeno da ekipa za Conway Reef broji 8-10 radio-amatera i tri chlana posade broda. Brod bi prevezao ljude i opremu iz luke Pacific Harbour na Fidzziju do Conway Reefa, a taj put bi trajao 36ch38 sati. Sve trosskove, osim trosskova avionskog prevoza od Budimpesste do Nadija na Fidzziju i nazad snosio bi Hrane. Jedina finansijska obaveza chlanova ekipe je bila da svako sam snosi trosskove svoj avionskog prevoza.
Zbog raznih razloga (poslovne obaveze ili nedostatak finasijskih sredstava) iz prvobitnog sastava ekipe su otpali Rassa YU1RL, Gojko YU6AO i Branko YU1FW. Tako je pochetkom februara odredjen konachan sastav nasseg osmochlanog tima i nachelna zaduzzenja svakog pojedinca:

1. YT1AD Hrane Milossevicc, iz Vitanovca, vodja ekspedicije (CW i SSB);
2. YU1DX Sreccko Moricc, iz Beograda (CW, SSB i vodi dnevnik ekspedicije);
3. YU1NR Ratko Novakovicc, iz Kragujevca (PSK RTTY, SSTV, MT i dr);
4. YU7AV Voja Kapun, iz Kikinde (CW i SSB);
5. YZ7AA Steva Stepanov, iz Novog Sada (SSB i medicinsko obezbedjenje);
6. YS1RR Raymondo Rodriguez Diaz, iz San Salvadora (SSB narochito kad budu propagacije prema Juzznoj Americi);
7. Z32AU Dragan Kostevski, iz Ohrida (CW i SSB), i
8. Z32ZM Mome Dimovski, iz Kumanova (CW).

Ne znam kako su se ostali chlanovi ekspedicije snassli za novac koji je bio potreban za avionski prevoz, ali znam da sam do 17. februara, kada je trebalo krenuti na put, morao da obezbedim 1.600 dolara (preko 3.500 DM), a nemam ni dinara!

SPONZORI
Rastrchao sam se na sve strane, od familije do velikih, poznatih firmi i pojedinih prijatelja radio-amatera. Prvih desetak dana nije bilo rezultata, a onda se, 30. januara, desilo chudo! Od firme MTI iz Becha sam dobio prvih 2.500DM i to kao da je "povuklo nogu". Od srca hvala svima koji su mi pomogli, a posebno: mom bratu Sassi, zatim Vjekoslavu YZ1RBV, Andri YZ1VMA, Slavici YT1BBP, mojoj tetki Zejni, Nessi YZ1ZA, Roletu YZ1ZO i radiochklubovima YU1EXY i YU1BEF. Uz pomocc svih navedenih uspeo sam da zatvorim finansijsku konstrukciju za svoje transportne trosskove.
Veccina od nas se na ovakav ili slichan nachin snalazila u nalazzenju sponzora, a ovde moram pomenuti one najznachajnije donatore koji su nam pruzzili znachajnu pomocc, a pre svih: NCDXF, "Vudelgo" iz Skoplja, Neven Rachicc YU1ET, "Chiltern DX Club", Alfred Cammareta W3AWU, GDXF, "Taegu DX Club", "YV DXr", kao i niz drugih asocijacija i pojedinaca iz Jugoslavije i sveta.

NAS  WEB SAJT NA INTERNETU
Paralelno s nassim pripremama za ekspediciju napravili smo i jedan vrlo dobar marketinsski korak. Miloss Novakovicc 4N1NM i njegov drug Sassa, obojica iz Kragujevca, napravili su Internet prezentaciju buducce ekspedicije. Adresa nasseg webchsajta je bila: http://www.kragujevac.co.yu/3d2/
Ovo je u to vreme, siguran sam, bio jedan od najposeccenijih radio-amaterskih sajtova na svetu. Na njemu su se nalazile informacije i podaci kao ssto su: lista operatora sa osnovnim lichnim podacima, satnica ekspedicije, predajne i prijemne frekvencije, spisak uredjaja i opreme, kopija licence, opssti geografski podaci o Conway Reefu, propagacije, lista donatora, a nakon ekspedicije na sajt je stavljen i 3D2CI dnevnik odrzzanih veza.

MARFIJEV ZAKON
Za one koji ne poznaju Marfijev zakon, ukratko po srpski - to Vam je kad Vam neko vezze ochi i ponudi da iz jednog dzzaka u kome npr. ima milion slatkih i jedna jedina gorka bonbona ch Vi izvuchete bass tu gorku!
Tih dana Hrane je za sve nas, osim za Rajmonda koji cce iz svog San Salvadora docci da nam se pridruzzi na Fidzziju, obezbedio avionski prevoz iz Ciriha, preko Malezije, do Fidzzija, jer je to bila najkracca i najlogichnija avionska tura. Joss je bilo ostalo da u predstavnisstvu "Swiss Aira" u Beogradu pokussa da obezbedi da za Cirih poletimo sa beogradskog Surchina, ali se ispostavilo da to nije bilo mogucce. Tada na nassu ekspedicijsku scenu (prvi put) stupa Marfijev zakon! Naime, Hrane dobija zvanichno obavesstenje da zbog, Boga pitaj kojih razloga, od nasseg leta preko Ciriha i Malezije nema nissta! Tada do punog izrazzaja dolazi Hranetova snalazzljivost i iskustvo choveka koji je proputovao ili boravio u 110 zemalja ssirom sveta. U istom tom danu on je uspeo da obezbedi da letimo suprotnim geografskim smerom, na relaciji BudimpesstachMinhen-Chikago-Los Andjeles-Nadi (Fidzzi), uz najminimalnija mogucca usputna zadrzzavanja na aerodromima. Moram recci da su nam u svemu ovome veliku pomocc pruzzili gospodja Karmela i gospodin Miroslav, vlasnici putnichke agencije "Biser trade" iz Novog Beograda (tel. 011/176-19-81 i 318-56-88).

AMERICHKE VIZE
Sledecci korak je bio dobijanje USA viza, jer ccemo leteti preko Amerike. Vize ccemo trazziti u americhkoj ambasadi u Skoplju. Tamo cce nas chekati Voja, Dragan i Mome. Dana 5. februara, oko 17 chasova, Hrane i ja smo krenuli za Skoplje, preko Kragujevca, gde cce nam se pridruzziti Ratko. Na domaku Kragujevca chuli smo se sa Ratkom koji nam je unezverenim glasom saopsstio da je jutros izgubio ili mu je neko ukrao pasoss (Marfijev zakon ch drugi put)! Potpuno bled i nesreccan sachekao nas je ispred svog solitera, a tu je bio i njegov sin Miloss 4N1NM. Tokom Ratkovog tuzznog monologa o ovom nesreccnom nestanku pasossa Hrane i ja smo, sasvim sluchajno i po mraku, pocheli da zavirujemo u unutrassnjost Ratkovih kola i, valjda u rezziji nekog providjenja i uz pomocc upaljacha, ja ugledah ivicu "ukradenog" pasossa koji je stajao na podu ispod stolice suvozacha! Nassoj velikoj radosti nije bilo kraja, a joss je na snazi Ratkovo obeccanje da cce zbog ovoga posebno da me chasti!
Kasno uveche stigli smo u Skoplje i otissli pravo u restoran gde se okupljaju skopski radio-amateri. Od 8 chlanova buducce DXpedicije tu je bilo nas 6, jer Steva i Raymondo vecc imaju USA vize. Domaniccini su nam bili makedonski radio-amateri na chelu sa predsednikom RSM Trajkom Z35A i "legendom" radio-amaterskog pokreta na ovim prostorima Alfredom Vidicem Z31A. Tu su bili joss Mirche Z32AR i Srbo Z36SBI. Nakon vechere i prijatnog druzzenja do kasno u nocc possli smo na pochinak.
Ujutru rano smo Hrane, Voja, Ratko i ja bili ispred americhke ambasade gde smo predali pasosse i zahteve za dobijanje USA viza. Mome cce to uchiniti ovih dana, jer mu pasoss joss nije stigao iz Londona gde ga je poslao da bi dobio vizu za Fidzzi. Kakva srecca, drzzavljanima Jugoslavije nije potrebna viza za daleki Fidzzi! Odgovor na nasse zahteve za vizama dobiccemo u 16 chasova.
U medjuvremenu je Hrane napravio prvi radni sastanak sa prisutnim chlanovima ekspedicije, kada nam je izneo planove putovanja od Beograda do Fidzzija, zatim brodom do Conway Reefa, radio-amaterskih aktivnosti sa broda, boravak i rad sa Conway Reefa i sa Fidzzija, gde ccemo se zadrzzati nekoliko dana nakon ekspedicije na samom ostrvu. Dogovorili smo se ko cce ssta od uredjaja i opreme da nosi. Takodje nas je upoznao sa mnogim detaljima koji su bitni za jedan ovakav put i boravak na pustom koralnom ostrvu u sred nepreglednog Juzznog Pacifika ch vrlo visoka temperatura i danju i noccu, velika vlaga, nekakvi krpelji, okean prepun ajkula, vrlo osstra podloga po kojoj se ne mozze hodati bosih nogu i koja nije nikakva prepreka za veliki broj raznih kraba i rakova ...
U 16 chasova bili smo u americhkoj ambasadi i, nakon 15chtominutnog razgovora sa sluzzbenikom, svi smo dobili USA vize koje nam vazze do februara 2002. godine sa moguccnossccu neogranichenog broja ulazaka u Ameriku. Joss samo da Mome dobije vizu i biccemo kompletni. Iz Skoplja smo se svi, osim Voje, vratili svojim kuccama. Nakon tri dana Voja je iz Skoplja dossao u Beograd i saopsstio da Mome nije dobio USA vizu (Marfi, trecci put)! Zbog toga je Hrane Mometovu aviochkartu za let preko Los Andjelesa zamenio za let preko Tokija.
Ja sam i dalje nastojao da pronadjem joss ponekog sponzora za moje trosskove puta i uz veliki trud i napor to sam uspevao. Tokom te moje "jurnjave", u subotu, 10. februara pokvario mi se auto (Yugo 55) i od "Autokomande" sam, uz gust oblak belog dima, jedva stigao kucci na Vidikovac (Marfi, chetvrti put). Moj komssija Missko (inache super majstor) je konstatovao da su u pitanju karike ili klipovi. Ispostavilo se da je eksplodirao trecci klip i da cce tu biti dosta posla. Odvezao je auto u garazzu i prionuo na posao. Eto, od tolikog broja automobila koji se kreccu beogradskim ulicama, da se pokvari bass moj, i to sada kada mi je najpotrebniji!
U sredu, 14. februara, Hrane i ja smo nastupili na RTSchu u "Beogradskom TV programu", gde smo u 10chtak minuta izneli planove i pojedine detalje u vezi buducce DXpedicije. Te vecheri (23,30h) je i moj auto bio popravljen.

TAJ LUDI, LUDI 15. FEBRUAR 2001.
Ujutru, oko 8 chasova, bio sam u Savezu i prionuo na uredjenje zadnjih nekoliko stranica sledecceg broja "Radio-amatera". Ali, kad se neko druzzi sa Hranetom onda mora da rachuna na svakojaka iznenadjenja! Oko 10,30 on mi iz Vitanovca telefonom javlja da na ekspediciju polazimo danas popodne! Prvo kolima do Budimpesste, pa preko Minhena u Chikago gde noccimo, zatim preko Los Angelesa za Nadi na Fidzziju - a trebalo je da krenemo prekosutra uveche! Reche mi da idem kucci i da se spakujem, a on cce mi javiti u koliko sati da budem kod njega na Novom Beogradu, odakle startujemo za Budimpesstu. Zato odmah odlazim kod Nesse Miliccevicca, choveka koji inache vrssi tehnichku pripremu "Radio-amatera" za sstampu, i zajedno zavrssavamo broj. Trk nazad u Savez i ostavljam Zziki (YT1ZB) sve ssto je potrebno za sstampanje broja.
Kucci stizzem u 16 chasova, na brzinu rucham i navratchnanos pakujem lichne stvari za dug put i boravak na Pacifiku. Oko 17 sati javlja mi se Steva i pita: "Je li Miko, ssta ccess ti da nosiss?" HI ... On cce, kazze, da ponese i jednu torbu punu kojekakvih lekova protiv bolova, morske bolesti, ujeda insekata (ali ne i protiv posebnih "ptichjih" krpelja), alergije, a u torbi cce biti i jod, alkohol, flasteri, zavoji, hirursski nozzevi, sspricevi ... Kazze da nema samo termometar i ja svoj prtljag dopunjujem jednim toplomerom.
Nakon toga telefon opet zvoni - javlja se moj prijatelj i radio-amater iz Herceg Novog, Ranko Boca YT6A, i kazze: "Dje si mili moj? [ta ima novo? Jesi li se spakovao?", i onda, aludirajucci na mogucce opasnosti od oluja i ciklona na Pacifiku, dodaje: "Pozdravio te je nass prijatelj El Ninjo". Prihvatio sam ovo kao Rankovu ssalu, dodusse malo neslanu, ali, kako se kasnije ispostavilo, ta ssala umalo da se obistini i to sa tragichnim posledicama po sve chlanove ekspedicije! Naravno da sam ubedjen da bi tada Ranku itekako bilo zzao ssto se nassalio na takav nachin.
U 18,10h sa autochputa se javlja Hrane i kazze da on i Ratko stizzu u Beograd, a da ga ja u 18,50h chekam na Novom Beogradu, ispred njegove garazze. Mene i dve torbe sin je odvezao i naravno, bio sam tachan, i naravno, oni su, iz opravdanih razloga, zakasnili. Tu smo se dopakivali joss skoro jedan sat, a dossao je i Aca YU1AA, da nas isprati i pozzeli srechccan put. Hrane i Ratko cce biti u putnichkom autu, a ja ccu voziti dzzip prepun uredjaja, opreme, antena i drugog prtljaga.
U 20,30h najzad krenusmo i kod Hotela "Interkontinental" smo stali da sachekamo Dragana i Mometa koji su ovde vecc trebali da stignu iz Makedonije. Mobilno telefoniranje i saznajemo da Draganov "Pezzo" jedva "vuche" i da ne mogu da voze brzze od 60ch70 km/h? (Marfi, peti put)! Nakon pola sata chekanja oni stigosse i dogovaramo se da oni polako sa pokvarenim "Pezzoom" i Hrenetovom "Vektrom" odu u Novi Sad po Stevu, zatim u Kikindu po Voju, a ja sa dzzipom pravo na granichni prelaz Horgoss gde ccu da ih sachekam. Draganov auto je ostavljen kod Steve u dvorisstu, a sa Stevinim autom su otissli dalje, u Kikindu. Tako su nasse putessestvije zapochele sa navedenim problemima te se i Marfijev zakon u praksi vecc nekoliko puta potvrdio.

AVIONIMA OKO SVETA
Vecc je zapochinjao novi dan i u 00,30 chasova svi smo, u malom konvoju, bili na nassoj granici. Nakon kratkih carinskih formalnosti krenusmo put aerodroma u Budimpessti gde smo stigli u 03,30. Hrane je "komandovao" spavanje u vozilima, chije motore nismo gasili, radi grejanja, jer je na parkingu aerodroma tog ranog jutra temperatura bila -10OC. Nakon napornog "spavanja" u sedisstima automobila u 05,30 je usledilo "ustajanje". Sledi istovar svih stvari u nekoliko kolica, chekiranje leta i predaja brojnog prtljaga i tri dugachke kartonske kutije u kojima su bile nasse antene. Mome cce ostati da prenocci na aerodromu, jer je njegov let za Tokio sutradan. Tada Hrane konstatuje da je izgubio ili negde zaturio Mometovu kartu za let preko Tokija (Marfi, ssesti put) i odmah zapochinje mobilno telefoniranje agenciji u Beogradu koja cce pokussati da, naravno uz odredjenu doplatu, obezbedi Mometov sutrassnji let za Tokio!
U 07,00 chasova ulazimo u "Lufthansin" avion za Minhen. Svako od nas, prema ranijem planu, nosi u rukama torbu sa radio-stanicom, ili linearom i lapchtop rachunar - kao ruchni prtljag, a sve ostalo, ssto nije osetljivo u transportu, predali smo na elevator za utovar u avion.
Tako opremljeni prolazimo sve carinske i skener kontrole i onda, Marfi - sedmi put! Na samim vratima putnichke kabine aviona, dve stjuardese i radnik obezbedjenja, chim nas ugledasse, "graknusse" u glas: "Stojte, te torbe ne mozzete uneti u avion kao lichni prtljag! Ako su vam neophodne, morate ih predati da se transportuju kao ostali kargo teret!" Nikakve nasse molbe i ubedjivanja nisu pomogla. Torbe nam markirasse i dva njihova radnika ih odnesosse u avionsko spremisste. [ta se sve mozze dogoditi ako se torbe budu tumbale? To cce se pokazati tek na sachmom Conway Reefu!
U Minhen smo sleteli u 08,10h, a vecc u 11,15 smo, velikim airchbusom Ach340/300 produzzili za Chikago. Na chikasski aerodrom "O'Hara" smo sleteli u 21,40h po YU vremenu, tj. u 15,40 po lokalnom. Sachekao nas je sunchan ali vrlo hladan i vetrovit dan, koji kao da je najavljivao opet nessto ssto bi moglo da bude u vezi sa Marfijem.
I naravno, Marfi - osmi put! Visse od sat vremena smo, pored iskrcnog elevatora, chekali da ugledamo dugachke kartonske kutije sa nassim bimovima i jednom vertikalkom, ali uzalud smo chekali. Odgovor nadlezznih na aerodromu je bio "da mozze da se desi da nas nasse antene sutra chekaju u Los Andjelesu?!", jer mi upravo tamo sutra letimo. Tokom transporta jedna od torbi (sa kablovima i sitnim priborom) se razvalila pa smo je "okrpili" lepljivom trakom.

CHIKAGO
Nass domaccin u Chikagu je bio Hranetov kum Vlada YT8KUM, koji zzivi i radi u u tom gradu. Sa njim je bio i njegov prijatelj Milorad, jer su nam bila potrebna dva automobila za ukupno nas osmoricu. U veliki "Linkoln" smestili smo se Vlada, Hrane, Dragan i ja i odvezli se pravo u improvizovani studio "Srpske TV" u Chikagu. Tu je snimljen 20chtominutni TV intervju, a Hrane i ja smo odgovarali na pitanja koja su se ticala nasse radio-amaterske organizacije, uloge jugoslovenskih radio-amatera u NATO agresiji i, naravno, o buduccoj DXpediciji na Conway Reef. Nakon toga kracci obilazak Chikaga i poseta nekim prodavnicama i robnim kuccama gde su neki od nas kupili sitnice kao ssto su to platneni ssessiri, kreme protiv dejstva sunca, posebne patike za hodanje po koralima i sl. Zatim smo se svi okupili u Vladinoj kucci oko trpeze na kojoj je glavno posluzzenje bio Svadbarski kupus koji nam je majstorski pripremio gospodin Milorad.

LOS ANDJELES
Nakon udobnog pochinka ustajemo rano, a vecc u 08,05 chasova, velikim "Boingom 767", poleccemo sa "O'Hare" na redovnom letu za Los Andjeles. Zbog vremenske razlike istochne i zapadne USA obale, u LA sleccemo vecc u 10,17 chasova (LA vreme). Na aerodromu nas je sachekao Raymondo, osmi chlan nasse ekspedicije, sa ccerkom Kristinom i zetom Pedrom. Tu je bila i gospodja Aida iz turistichke agencije koja nam je dala nasse karte za povratni let LA-Fidzzi-LA. Zatim je nastala mala jurnjava, zbog toga ssto za Fidzzi polazimo u 14,15 chasova, a Hrane, Raymondo i Pedro odlaze da kupe nova dva MA5B bima i jednu vertikalku, jer nasse antene (naravno) nisu stigle ni u Los Andjeles, jer o tome brine stalni chlan nasseg tima "gospodin Marfi"!
Posle uobichajenih aerodromskih procedura ukrcavamo se u ogromni "Boing 747-200" fidzzijske kompanije "Air Pacific". Dok avion rula sa stajanke na poziciju odakle cce da krene na zalet, pilot se, preko razglasa, naravno na engleskom jeziku, obracca putnicima, ali ne sa uobichajenim "Dobar dan dame i gospodo, dobro dossli ...", vecc sa: "Nisa Bula (svima zdravo) momci i devojke! Dobro dossli! Moje ime je Nikolas, a za prijatelje Nik, te me i Vi tako mozzete zvati. Ja sam kapetan ovog velikog broda koji pripada velesili turizma Juzznog Pacifika, Republici Fidzzi. Ne postoji vecci avion na svetu u redovnom putnichkom saobraccaju, a pokreccu ga dva snazzna "RolschRojs" motora. Ukoliko bilo ssta ne bude u redu sa letelicom, ja ccu Vas na vreme obavestiti! Let cce trajati 11 chasova, a leteccemo na visini izmedju 9 i 10.000 metara. Moja posada cce se brinuti o Vassoj udobnosti i zadovoljstvu. Vinaka (hvala)!"

NADI - FIDZZI
Nakon zaista udobnog leta, na kome smo jednom preleteli Ekvator, kao i datumsku granicu, sleteli smo u Nadi tachno u 21,40 chasova po lokalnom vremenu. Dochekala nas je temperatura od +35OC i neverovatno velika vlaga u vazduhu, tako da smo svi nakon samo dva minuta bili "mrtvi" mokri. Possto Fidzzijanci zzive polako i nekako usporeno, ali sa obaveznim osmesima na licima, na carinskoj kontroli smo se zadrzzali visse od 1,5 sat, kupajucci se u znoju svojih umornih i dugim putovanjem izmuchenih lica. Iako su radile tri sluzzbenice i jedan musskarac sve je teklo vrlo sporo. Sa svakim od putnika iz punog vazdussnog dzzina oni bi vrlo srdachno, ljubopitljivo i nassiroko poprichali pre nego bi pozzeleli dobrodosslicu i overili pasoss.
Zavrssismo i ove formalnosti da bi nas u malom aerodromskom holu sachekala tri momka sa gitarama i lepom lokalnom pesmom. Tu su bile i tri lepe i zgodne crne devojke u cvetnim nossnjama koje su nas okitile ogrlicama sachinjenim od malih belih sskoljki. Za uzvrat, ja sam od jednog od momaka pozajmio gitaru i Voja i ja smo im, na njihovo veliko iznenadjenje i zadovoljstvo, otpevali nassu, takorecci himnu ekspedicije, pesmu od Bajage "Moji su drugovi biseri rasuti po celom svetu" (vala bass, jeste da nismo biseri, ali smo od kucce daleko oko 17.000 kilometara).
Sa brdom prtljaga i opreme smestismo se na izlasku iz hola i svi obukosmo majice, ssortceve i papuche, a Hrane je otissao da telefonira Stivenu, vlasniku broda koji cce nas prevesti na Conway Reef, da mu kazze da smo stigli jedan dan ranije i da po nas possalje, ranije ugovoreni, mali autobus koji cce nas prevesti do gradicca Pacific Harborou u chijoj marini nas cheka brod s kojim ccemo otplovoti na Conway Reef.

"TURAGA LEVU"
Nessto pre ponocci autobus je stigao, taman toliki da smo se nas sedmoro sa svim stvarima komforno smestili ssto se prostora tiche, dok je temperatura u atobusu bila preko +40OC. Prozore nismo otvarali zbog opasnosti da se neko, onako ugrejan i premoren, ne prehladi, a tek smo otprilike na pola puta do nasseg krajnjeg odredissta. Tachno u ponocc, 17/18. februara, krenusmo ka jugu, u nassu polaznu luku za Conway Reef. Mladi vozach autobusa nas je, vozecci propisno levom stranom po uskom asfaltnom putu prepunom serpentina, vrlo spretno dovezao do Pacific Harboruoa i, uz malu pomocc jednog dezzurnog policajca, stigosmo do marine gde je bio ukotvljen "Turaga Levu" ("Veliki ssef"). Pogled na sat ch tachno je 03,00h.
Pogled na brod - kuku nama! S brodiccem od 20 metara na "debeli" Pacifik! Na brodu nas je sachekao gospodin Lanchman koji je noccni chuvar male marine. Zadnjim snagama smo, preko uskog drvenog mosticca, sve stvari utovararili na brod i u 03,45 polazimo na pochinak. Svi su se smestili na svoje lezzaje u brodu, a Voja i ja smo zanoccili na gornjoj palubi, jer je napolju, ispod tende, bilo mnogo prijatnije. Medjutim, ja oka nisam sklopio zbog komaraca koji su toliko mali da su skoro nevidljivi - ali krv piju nemilice!
Vecc u 8 sati (18. feb) svi smo bili na jutarnjem plivanju u Pacifiku, na dugachkoj, peskovitoj plazzi u neposrednoj blizini nasse marine. Tog prepodneva smo upoznali vlasnika i kapetana bele ladje "Turaga Levu", Stivena Heja, inache poreklom sa Novog Zelanda i dvojicu chlanova njegove posade. To su bili crnoputi fidzzijanci, Viliam Vecenavuci "Vili" i John Vakasa "Dzzoni". Vili ima dve licence, za kapetana duge plovidbe i za kuvara, a Dzzoni je massinski tehnichar, struchnjak za brodske i vanbrodske motore i agregate. Na donjoj zadnjoj palubi broda bio je smessten zamrzivach od 400 litara sa hranom i piccem, a sluzzicce i za spravljanje leda. Pored njega je bila i jedna mala frigochkomora od 50 litara koju ccemo koristiti na ostrvu. Tu je bilo i 6 plastichnih buradi od po 200 litara u kojima je bila nafta za brodske motore i agregate. Uz desnu stranicu broda bila su uvezana nassa dva gvozdena antenska stuba od po 15 metara, koje je kapetan broda nabavio po ranijem dogovoru sa Hranetom. Tog dana su Stiven i Dzzoni doterali tri agregata, jedan potpuno nov snage 2,7kW i dva iznajmljena od po 3,5kW. Jedan je namenjen za brodsku upotrebu (rasveta i pogon zamrzivacha), drugi je predvidjen za rad na Conway Reefu, a trecci je rezerva. Agregati su privremeno stavljeni na obalu pored marine.
Ostatak dana smo proveli u delimichnom prepakivanju nassih stvari i kofera, kupanju u okeanu i razgledanju neposredne okoline marine. Bili su to neverovatno lepi prizori bujnog zelenila, brojnih predivnih orhideja, drugog cvecca svih boja i palmi ispod kojih lezze na desetine otpalih kokosovih oraha. U krossnjama drvecca i palmi mnosstvo predivnih ptica i ssarenih papagaja koji se takmiche ko cce lepsse da peva, a sa prvim sumrakom iznad glave vam nechujno preleti po koji veliki slepi miss koji krecce u svoj noccni lov. [to se prethodno navedenog tiche, najkracce recheno, ovo je raj na Zemlji!

3D2 LICENCA - ZA DESET MINUTA
Novi dan smo opet zapocheli jutarnjim plivanjem, a nakon doruchka, izmedju broda i jedne palme smo razapeli multichdipol, a na samom brodu smo podigli jednu veliku GP antenu za rad na opsezima od 14 do 28MHz. Pojavili smo se na frekvenciji radecci pod Draganovim vazzeccim pozivnim znakom 3D2AU, koji je Dragan dobio joss prossle godine kada je bio na Fidzziju. Hrane i Steva su otissli u glavni grad Fidzzija, Suvu, oko 50km daleko, u Ministarstvo telekomunikacija, gde su, nakon celih 20chtak minuta chekanja, dobili za svakog od nas pojedinachno (samo uz fotokopiju nassih dozvola za rad ARS i 10 dolara!) licence i pozivne znake za rad sa Fidzzija, a licence nam vazze do 31. decembra 2001. godine! Administracija nema ssta, skoro ista kao i kod nas!!!
Za one koji su radili s nama da znaju ko je bio ko: Hrane YT1AD=3D2AD; Sreccko YU1DX=3D2TT; Ratko YU1NR=3D2NR; Voja YU7AV=3D2AV; Steva YZ7AA=3D2AB; Raymondo YS1RR=3D2RR; Dragan Z32AU=3D2AU i Mome Z32ZM=3D2ZM.
Kada su se Hrane i Steva vratili sa nassim licencama tada je pochelo pravo uzzivanje u "pile-upu". Jedan po jedan smo se smenjivali u radu na TS-870, koristecci svoje 3D2 pozivne znake. Veliki broj W, VE, KL7, VK, ZL, JA i nessto manje EU stanica je punio nasse dnevnike koje smo tog trenutka vodili onako po starom, ruchno upisujucci na papir. Najvisse smo radili SSB na 21, 24 i 28MHz, jer je brodska GP antena tu bila rezonantna. Neverovatno koliko je interesovanje radio-amatera iz celog sveta bilo veliko, a mnogi su nas pitali kada ccemo se oglasiti sa Conway Reefa. Moja prva veza sa ukotvljenog broda je bila 19. februara, u 12:33 (01:03 GMT), na 24MHz SSB, sa stanicom iz Kalifornije, N6ED, operator Craig, koji mi je rekao da hiljade amatera ochekuje nasse signale sa Conwaya i pozzleo nam sreccan put i dobro more. Zatim se javljaju KQ6MW, JA8XQI, JA2TK ... i svi kazzu isto!
Sledecceg jutra, oko 6 chasova, Hrane je iznajmljenim autom otissao u Nadi da na aerodromu sacheka Mometa koji treba da doleti iz Tokija. Za to vrechme smo na donju palubu broda utovarili i kanapima uvezali sva tri agregata, a Vili i Dzzoni su, takodje uz pomocc debelih kanapa, fiksirali buricce s gorivom i mali limeni chamac s kojim ccemo se, kada budemo stigli do Conway Reefa, iskrcavati sa ukotvljenog broda do samog ostrva, jer kako rekosse "Na debelom moru mozze biti svassta!", i valjda je zbog toga na prednjoj palubi, za ogradu bio privezan jedan napumpani gumeni chamac za spasavanje!
U 10,30h stigli su Hrane i Mome i doneli one tri kartonske kutije sa nassim antenama koje smo pre pet dana natovarili u "Lufthansin" avion na budimpesstanskom aerodromu!!! Naime, one su danas stigle u Nadi, ali avionom koji je doleteo preko Australije i Novog Zelanda!? Sam Bog zna kako i kuda su sve lutale, ali su nas ipak sustigle. Eto, tako smo sada, umesto dva, imali chetiri bima i kad bismo ih sve stavili u pogon na Conway Reefu, onda bismo imali manjak uredjaja i operatora, HI!

PLOVIDBA POCHINJE
Dana 20. februara 2001. godine, tachno u 11,10 chasova (22:40 GMT) "Turaga Levu" se otisnuo iz male marine Harborou Pacifica na Fidzziju i, brzinom od 10chtak chvorova, zaplovio na svoj dug i neizvestan put preko ogromnog Pacifika. Kapetan Stiven je ukljuchio brodski automatski elektronski GPS zziroskop na tachku koja je u preseku koordinata 21O44' JUG i 174O38' ISTOK. Pravac ch CONWAY REEF!
Prva nepuna dva sata plovidbe, pored velikog fidzzijskog ostrva Viti Levu, sa koga smo zaplovili, u nassem blizzem i ssirem okruzzenju bilo je na desetine malih i egzotichnih ostrva sa bogatim zelenilom, predivnim peskovitim plazzama i plavochzelenim providnim pliccacima. Saznali smo od posade da fidzzijske vlasti dozvoljavaju strancima da, ukoliko to zzele, zakupe ostrvo na 20 godina. Cena je u proseku 20 hiljada USA dolara i za to vreme ostrvo je samo Vass lichni, privatni posed! Pa, ko voli - nek' izvoli!
Kuvar nasse ekspedicije, uvek nasmejani Vili, tog popodneva nam je na brodu pripremio i servirao nass prvi ruchak. Na trpezi, koja se pomerala u ritmu ljuljanja broda, levochdesno i gorechdole, glavni obrok je bio kuvani pirinach sa pechenom piletinom i tzv. kerichsosom, a pijuckali smo, kako ko, dobro rashladjen novozelandski rizling, hladno pivo ili kokachkolu. Nakon dobrog ruchka najstariji chlan nasse ekspedicije, Ratko, pocheo je da osecca prve simptome morske bolesti koji su iz minuta u minut bivali sve tezzi i tezzi, a nekoliko tableta protiv nje i povraccanja nisu mu pomogle. Imao je uzzasno velike tegobe praccene jakim stomachnim problemima te je u jednom momentu, jedva chujnim i drhtavim glasom, rekao: "Samo da se sve ovo zavrssi, a kad se vratim kucci - nikad visse u zzivotu neccu putovati dalje nego od Kragujevca do Knicca!" Naime, Ratko zzivi u Kragujevcu, a u Kniccu ima vikendicu. Na svu sreccu, ostali "moreplovci", ili bolje recci "okeanoplovci", nisu imali ovakvih problema.

U ORAHOVOJ LJUSCI
Da bi Vam bilo jasnije kako izgleda plovidba na otvorenom Tihom okeanu u chamcu dugom "celih" 20, a ssirokom 5,5 metara, na kome je bilo:
- 11 ljudi (od kojih jedan kuka, povracca i leleche);
- 6 buricca sa 1200 litara nafte;
- 3 velika agregata;
- zamrzivach od 400 litara pun hrane i flassa;
- limeni chamac od 2 metra i njegov vanbrodski motor (za prevoz od broda do ostrva);
- drveni i plastichni stolovi i stolice (za rad sa ostrva);
- 5 ssatora;
- 2 gvozdena antenska stuba od po 15 metara;
- brdo kofera i kutija sa radiochuredjajima, antenama i raznom drugom opremom, kablovima, zzicama i stvarima,
opisaccu Vam kako je izgledao prelazak "Turaga Levu" preko jednog "prosechnog" pacifichkog talasa.
Na ogromnom Pacifiku, koji je u to vreme bio relativno miran, talasi nisu onakvi kakve veccina od nas poznaje. Pacifichke talase istovremeno stvaraju neverovatno jake dubinske i povrssinske vodene struje i vetar koji je stalno prisutan, u manjoj ili veccoj meri. Amplituda talasa, ili njegov vrh, u pojedinim momentima biva i po 10 metara, a ssirina u bazi mu bude i po nekoliko desetina, pa chak i stotina metara! Tada Vassa "moccna orahova ljuska" krene bukvalno da se penje "uz brdo", ssto Vi, kao putnik na brodu, jasno i lepo vidite, tj. podignete pogled na gore i vidite vrh tog uzzasnog "brega"! Kada se nadjete na vrhu "brda" onda se, mnogo veccom brzinom nego kad ste se penjali, "strmoglavljujete" u duboku dolinu ch i tako u nedogled. Za vreme svakog tog penjanja i spusstanja brod se vrlo snazzno ljulja i levo i desno, zbog uticaja, u prvom redu, vetra i povrssinskih vodenih struja!
Dana 21. februara je osvanulo nasse drugo jutro na otvorenom okeanu. Kao tokom jucherassnjeg dana i danas smo nekoliko puta uzzivali u prizorima kada se "Turaga Levu" mimoilazio sa jatima leteccih riba, delfina i velikih kitova, koji su povremeno iskakali iz okeana. Ratkovo zdravstveno stanje se malo stabilizovalo, tj. nije povraccao, jer verovatno u svom zzeludcu visse nije imao ni kapi technosti. Nass kuvar je opet pokazao da neccemo morati da brinemo za ishranu. Za doruchak nam je servirao sspagete sa kechapom i kuvane fidzzijske kobasice sa terijaki sosom, a tu se nassao i debelo narezani crveni kulen koji je Steva poneo za "ne daj Bozze". Sve smo zalivali belom kafom. Nakon doruchka, Hrane, Steva, Dragan i ja smo prionuli na delimichno sklapanje dva bima, kako bismo ssto manje vremena utrossili oko njihove montazze kada se budemo iskrcali na Conway Reef.
Nakon skoro dvodnevne plovidbe, oko 20,40h smo se ukotvili na jugozapadnoj strani Conway Reefa, na udaljenosti od oko 1600 metara od samog ostrva, koga smo jasno mogli da uochimo na tamnom horizontu nemirnog okeana. Jasno chujemo krike ptica koje nastanjuju ostrvo, a neke doleccu i do iznad nasseg broda. Vidimo da ih ima belih, crnih i crnochbelih i duplo su vecce od morskih galebova. Takodje, jasno chujemo i ssum talasa koji se razbijaju u koralnom pliccaku, koji je nassiroko oko Conway Reefa, dok se svakom od nas chulo mirisa puni jakom aromom koja je ista onakva kakvu chovek oseti kad se nadje u prodavnici ili na pijaci morske ribe i plodova iz mora. Svima nam je na umornim i neobrijanim licima zaigrao osmeh srecce i zadovoljstva! Evo, najzad smo stigli! Da li je sve ovo stvarnost ili mi sanjamo?! Hrane se prvi "probudio" iz ove "opijenosti" i otvorio flassu crnog ruma i koka-kolu! Chak se i izmozzdeni Ratko nassao na palubi i svi smo, uz "zziveli" i "bravo momci", vrlo brzo ugledali prazno dno pomenute flasse! Odluchili smo da na ukotvljenom brodu prenoccimo, a ranom zorom ccemo da se selimo na "kopno". Joss samo ova nocc na brodu, a ranom zorom ccemo da se iskrcamo na koralni sprud ch Conway Reef!

AJKULE
Naravno da niko od nas, zbog uzbudjenja, nije mogao oka da sklopi. Dzzoni i Vili predlozzisse da probamo malo da pecamo. Pripremisse debele najlone na velikim plastichnim koturovima i ogromne udice na koje nakachisse povelike komade presne govedine koju su imali pripremljenu u zamrzivachu. Glavni pecarossi su bili Vili, Hrane i Steva. Prva zabacivanja pored samog broda i, nakon minut dva, snazzni trzajevi po najlonima ... i tako nekoliko puta! Od prvih pet upecanih riba dve su bile crvene boje i osstre kozze (bez krljussti), tesske po 3ch4 kilograma i vrlo ukusne za jelo, a tri su bile prave pravcate AJKULE!!! Vili i Dzzoni nam objasnisse da su to mladunchad ajkula, a najmanje od tih "mladunchadi" je bilo dugachko bar 1 metar! U narednih pola sata pecarossi izvadisse iz okeana joss desetak ajkula!
Jednu od one dve crvene ribe Vili je odmah stavio u zamrzivach, a drugoj je prvo odsekao glavu, zatim joj bukvalno odrao kozzu, celu je presekao uzduzz i odvojio meso od kosti. Dobio je dva velika komada chistog mesa koje je iseckao na sitne komadicce (zalogaje) i poredjao ih u jednu malu vanglu. To nam je servirao preliveno ljutim zelenim karichsosom i krisskama od nekoliko limunova. Svi smo probali ovaj specijalitet i vangla je vrlo brzo bila prazna. Posebno dobar apetit imao je Raymondo.

NEZABORAVNI DAN - 22. FEBRUAR 2001. GODINE
Polagano je svitalo dvadesetdrugo februarsko jutro 2001. godine i na sivom horizontu ka istoku sve jasnije i lepsse iz okeana je pocheo da izranja Conway Reef - koralni sprud sred Juzznog Pacifika i jedan od pet najlepssih bisera sa radio-amaterske DXCC liste! Pored ssuma talasa koji su zapljuskivali nass ukotvljeni "Turaga Levu", jedini zvuci koji su se chuli poticali su od nassih kamera i sskljocanja fotochaparata. Iznenada i sasvim spontano, i sam se trgnuvssi, uzviknuo sam: "Hej ljudi, pa znate li vi gde smo mi sad?! Od Beograda - nema dalje!"
Verujte da je nemogucce rechima opisati sreccu, radost i zadovoljstvo koji su nas sve visse i visse prozzimali kako je sivilo neba i okeana ustupalo mesto svetlosti. Uveren sam u to da za 8 "ludih" radio-amatera i prijatelja Trecci milenijum nije mogao lepsse da pochne nego ssto se to dogadja nama!
Narandzzasta kupola izvirucceg sunca je polako pochela da se probija kroz oblake polegle po okeanskom horizontu, a tamna, skoro crna boja Pacifika lagano se pretvarala u tamnochplavu koja je, gledajucci ka ostrvu postajala smaragdno zelena. Ova predivna slika bila je ukrassena fantastichnim belim oreolom koji je nassiroko zaokruzzivao ostrvo, a stvarali su ga moccni talasi koji su se, iako onako siloviti prema nama u protekla dva dana i nocci, sada nemoccno razbijali i "topili" u koralnim pliccacima daleko od obala Conway Reefa.

ISKRCAVANJE NA CONWAY REEF
Vecc je uveliko svanulo i ponovo se istakao Vili, koji nam je za doruchak pripremio kuvani pasulj, przzenu slaninu i belu kafu, dok su neki od nas svoj doruchak zalivali hladnim fidzzijskim pivom. Oko 07,30 u mali limeni chamac ukrcavaju se kapetan Stiven i Dzzoni. Kreccu u prvu struchnu izvidnicu na Conway Reef, a usput cce narochitu pazznju obratiti na dno sa koga se izdizzu chvrsti i vrlo osstri morski korali, koji mogu da prichine ozbiljnu sstetu nassem brodu i zato smo se bass tu ukotvili, a mogu biti opasni i po chamac koji cce nam biti jedino prevozno sredstvo izmedju ukotvljenog broda i ostrva.
Svi smo se popeli na gornju palubu broda da posmatramo njih dvojicu kako se polako udaljavaju, izdizzu i propadaju po povrssini okeana, a neposredno iza njih se jedva uochavaju beli mehuricci koje stvara "moccna" elisa "Johnsonovog" vanbrodsog motora od 8 konjskih snaga. U chamcu su samo dva choveka, a od povrssine vode do ivice chamca ima samo dva pedlja! Nakon 30-tak minuta jasno vidimo kako su pristali na obalu ostrva i izvlache chamac na, vecc suncem obasjan, beli zzal.
Vecc oko 08,30h Dzzoni se vratio do broda, dok je Stiven ostao na ostrvu. U sledeccoj turi sa Dzzonijem, koji je od tog trenutka postao i glavni "pilot" chamca, krenuo je Hrane, a na srednju klupicu chamca natovarili su agregat od 3,5 kW i - ona dva pomenuta pedlja sada su se svela na svega jedan! Mic po mic, i bezbedno su stigli na sprud i postavili agregat na oko 20 metara od obale, na mesto u neposrednoj blizini buducce lokacije nasseg kampa i PPScha.
Drugi chovek iz nasseg tima koji se iskrcao bio je Dragan. On je prevezao TS-870, jedan od gvozdenih stubova, delimichno sklopljeni MA5B bim, nekoliko flassa dizel goriva, malo pratecce opreme i koaks. Zatim smo se jedan po jedan, svako sa po nechim od uredjaja i opreme iskrcali na nasse "ostrvo snova". Malo limeno "chudo" je neprekidno brektalo i, nessto posle 16 chasova, svi ljudi i sva oprema su bili na Conway Reefu! Iskrcavanje je trajalo ukupno punih 8 sati!

PONESSTO O CONWAY REEF-u
Conway Reef je je koralni sprud elipsastog oblika i orijentisan je u pravcu severozapad - jugoistok. Dugachak je oko od 200, a na najssirem delu ne prelazi 80 metara. Njegove geografske koordinate su 21O44' juzzno od Ekvatora i 174O38' istochno od Grinicha. Od juzznog fidzzijskog ostrva Viti Levu udaljen je oko 270 milja ka jugozapadu. Po WAZ podeli ostrvo pripada zoni 32, a po ITU podeli se nalazi u 56. zoni. Njegov QTHchlokator je RG78hg, a IOTA broj OC-112.
Ovaj sprud se na fidzzijskom jeziku zove Ceva-I-Ra (Cheva-I-Ra), a pod imenom Conway Reef je poznat od 1976. godine, od kada se nalazi pod jurisdikcijom Vlade Republike Fidzzi. Postojanje ovog ostrvceta je joss 1838. godine potvrdio kapetan broda "Drinkwater Bethune", gospodin Conway. Radarska premeravanja ovog ostrva, koja su uchinjena 1976. godine, su pokazala da su njegove dimenzije 9,5x8 milja, ssto znachi da se sprud od tada pa do danas znachajno smanjio!
Ostrvo je potpuno okruzzeno pliccacima sa dnom od koralnog peska. Ovi pliccaci dostizzu duzzinu i do jednog kilometra, a iza njih sledi nekoliko stotina metara okeana dubine 3-10 metara, da bi iza tog koralnog prstena usledili mrachni okeanski ponori duboki preko 3000 metara!
Na sredissnjem delu spruda, koji je visok oko 5 metara iznad povrssine okeana, nalazi se mala zelena oaza dzzbunastog rastinja. Verovatno je da su, godinama unazad, oluje, vetrovi i kisse nanosili malo po malo zemlje koja je, pomessana sa koralnim peskom, postala pogodno tle da iz semenki, koje su takodje doneli vetrovi i kisse, a mozzda i ptice, krenu da rastu bokorovi niskog rastinja. Svuda okolo ove zelene oaze je koralni pesak koji je stvoren dugogodissnjom erozijom brojnih korala i ljusstura sskoljki i rakova koje je okean izbacivao na obale spruda. Za sve nas je bilo vrlo tessko, takorecci nemogucce, da hodamo bosih nogu po ovom neverovatno osstrom i bljesstavom "pesku", dok Vili i Dzzoni uopsste nisu imali tih problema!

PODIZANJE ANTENA, PPS-a I KAMPA
Kako se ko od nas iskrcavao na ostrvo odmah se ukljuchivao u rad oko podizanja antena, instaliranja uredjaja i razapinjanja ssatora. Nije bilo bass lako podicci i lengerisati dva gvozdena stuba od po 15 metara, sa bimovima na njihovim vrhovima.
Na prvom stubu, pored bima sa rotatorom, a na visini od oko 4 metra postavili smo i 6el yagi za 50 MHz, a razapeli smo i multiband dipol. Desetak metara od stuba, ispod male bele plastichne tende, instalirali smo PPS: TS-50, SWR-metar, HEIL kombinacija, taster ETM-9C, zatim TS-60 za 50 MHz i jedan lap-top rachunar. A onda, tek da ga ne zaboravimo, "gospodin" Marfi se pojavljuje i deveti put! Naime, Ratko i Hrane konstatuju da su oba lineara "ACOM-1000" potpuno neupotrebljiva! Razlog tome su njihova velika mehanichka ossteccenja do kojih je dosslo prilikom avionskog transporta, a bili su u onim torbama koje nam u Budimpessti "Lufthansa" nije dozvolila da unesemo u kabinu kao ruchni prtljag. Hrane je priznao da do toga ne bi dosslo da ih je samo malo kvalitetnije zasstitio prilikom pakovanja u torbe. Znachi, bicce ovo "Low Power DXpedition"! Uh, samo da znate kako smo se oseccali! Iako je temperatura vazduha bila daleko preko +40OC, svi smo bili k'o pokisli crkveni missevi! Ali, ssta je, tu je, iz ove kozze se ne mozze!
Tuzzan i snuzzdenog lica Hrane je, kao vodja ekspedicije, prvi seo za sto ovog nasseg improvizovanog PPS-a pod vedrim nebom. I naravno, odmah krecce "pile-up". No, o samim vezama i QSO-statistici u posebnom prilogu ove priche.
Pravimo kratku pauzu, tek toliku da svako od nas pojede po 2-3 tanjira riblje chorbe, koju su nam s broda dopremili Vili i Dzzoni. Pored toga doneli su nam i dosta flassa malog fidzzijskog piva i desetak litara pijacce vode, a sve to smo smestili u malu frigochkomoru s ledom, koju smo tokom iskrcavanja prebacili na ostrvo. Pored radio-stanica i rachunara, ovaj mali frizzider je bio najchesscce upotrebljavani uredjaj na ostrvu!
Onako umorni i razocharani zbog linearaca, na drugoj strani od prvog PPS-a podizzemo novi stub sa drugim bimom i fiksiramo ga na USA, a sa vrha stuba razapinjemo dipole za opsege od 160, 40 i 80 metara. U najblizzi od tri vecc podignuta mala kupolasta ssatora, postavljamo drugi PPS: drveni astal, plastichna stolica, TS-870, SWR-metar, HEIL kombinacija, lap-top rachunar i taster ETM-8C.
Sunce je vecc odavno sakrilo svoju kupolu iza zapadnog horizonta i joss malo pa cce potpuni mrak. Tada nas, podmuklo i iz potaje, prokleti "gospodin" Marfi poseccuje jubilarni - deseti put! i daje nam na znanje da je sposoban da se neprimeccen "popne" i na antenski stub, jer konstatujemo da je drugi bim u kratkom spoju!
Odluchujemo da sutra, po danu, ovaj bim skinemo i postavimo novi, jer na brodu imamo joss dva. Prve radne nocci drugi PPS koristimo za rad na donja tri opsega. Iako smo do tada sve radili i chinili kao da smo u transu, podnosecci sve tesskocce i pehove koji su nas pratili, visse jednostavno nismo imali snage da u smiraj ovog uzzasno tesskog dana spustimo stub i podignemo novi bim.
Pored toga, sve vreme iskrcavanja i podizanja antena i kampa sunce je stvarno nemilosrdno peklo i mnoge od nas je privremeno stavljalo van pogona. Medjutim, tada je, samo od sebe i bez ikakvog prethodnog dogovora, do izrazzaja dolazilo poznato geslo: "Svi za jednog, jedan za sve", ili "Gde ja stadoh ti produzzi"! Najgore od svih je prossao Voja, koji je, joss za vreme nasseg dvodnevnog boravka na Fidzziju, dobio crvenkastu boju, a prve vecheri na Conway Reefu njegova kozza je bila kao kod "resschpechenog" raka i sa mnogo plikova. Voja je vecc pocheo i da jauche!

NOCCNI ZZIVOT NA OSTRVU
Odluchili smo da prvu nocc na ostrvu ostanu i rade Hrane, Ratko, Steva i ja, a da ostali prenocce na brodu. Najvisse se radilo na 10, 14 i 18MHz, nessto manje na 21 i 24MHz, a najmanje na tri donja banda. Sve u svemu, do zore je uradjeno oko 2000 veza.
Na koralnim i bljesstavo belim peskovitim obalama i zzalovima Conway Reefa po danu nije mogucce, osim ptica (i ponekog od chlanova nasseg tima), videti bilo kog drugog zzivog stvora. Samo poneka manja ili vecca sskoljka ili prazna kuccica od raka, koje je okean izbacio prethodne nocci. Medjutim, chim padne mrak, pochinje prava pravcata invazija vrlo brojnih ostrvskih stvorova koji hodaju, puzzu i gmizzu, a oni koji su bili najgori - oni su na sve nas nechujno pikirali iz vazduha!
Pokazala se dobrom odluka da oni koji ne rade odu da spavaju na brodu. Najmanji razlog ovome je i noccu velika vruccina, a spavanje na Conway Reefu je uzzasno naporno, bolje recci nemogucce, i to zbog: ptica, krabi, rakova, "turbo" bubachssvabi i leteccih krpelja! Pa da krenem redom:

Ptice
Sigurno da je prvi par ptica, ko zna kad i ko zna odakle, doleteo na prve zelene granchice vecc opisane male zelene oaze na "kraju sveta". Danas ih na Conway Reefu ima na stotine, a sa prvim sumrakom pa sve do samog svitanja one toliko jako i uzzasno kresste da imate utisak da ih ima bar milion! Danju su vrlo mirne i tihe, a jedini uspessan noccni "lek" protiv njihove dreke je "pile-up" u slussalicama sa pojachanim fonom prijemne frekvencije.
Postoje dva "modela" ovih noccnih galamdzzija, prve su bele sa po nekoliko crnih pera na krajevima krila i u repu ("Blue Billed Booby"), a druge su tamnochsive ("Yellow Billed Booby"). Kljunovi su im zzuti i na samom vrhu malo povijeni, a ochi su im usadjene u glavu spreda, jedno pored drugog, a ne sa strana kao kod veccine ptica. Na nogama izmedju prstiju imaju kozzice. Ochigledno je da su one morske grabljivice. Imaju veliki raspon krila i u vazduhu su "velemajstori", ali su na zemlji vrlo spore i trapave. Da bi uzletele, prvo moraju bukvalno da pretrche desetak metara. Istu proceduru primenjuju i kada uzleccu sa povrssine okeana.
Gnezde se u granama dzzbunja, kao i na samom tlu. Mi smo se svakodnevno druzzili sa jednom belom "booby" koja je svoje gnezdo, u kome su bila dva jaja, svila na sred koralnog zzala, na samo 30-tak metara od nasseg kampa. Dozvoljavala je da joj se priblizzimo i na samo nekoliko santimetara, a sve u svom upornom nastojanju da jaja ustvari zasstiti od prejakog dejstva sunca.

Krabe
Iz okeana prvo krecce masovno "iskrcavanje" na stotine i stotine malih i velikih osmonogih krabi, od kojih neke hodaju normalno, tj. u pravcu u kom im je glava i gde gledaju, dok druge idu po strance, tj. gledaju pravo, a idu na levo ili desno. Kreccu se u grupama od po njih desetak. Dok ste mirni, tj. dok sedite ili stojite, one vam prilaze sasvim blizu, muvaju vam se oko nogu, kao da vas njusskaju, gledaju vas chas u noge, chas pravo u ochi, nessto "chavrljaju" i sskrguccu, kao da se medjusobno dogovaraju? Sve u svemu, uopsste vam nije prijatno u njihovom okruzzenju. Ukoliko napravite neki nagli pokret ka njima, one se razbezze na sve strane i na malo veccoj udaljenosti od vas vrlo brzo se opet grupissu u manje "kruzzoke" i kao da prave plan o sledeccoj akciji, i tako neprekidno, sve do prvog svitanja, kad iznenada nestaju u vodama Pacifika.

Rakovi
Takorecci istovremeno kad i krabe, iz okeana, ali joss visse iz dubine ostrvskog koralnog peska i u nessto manjem broju, ka nassem kampu osvetljenom jednom flouchsijalicom od 20 vati, kreccu mali oklopnici - rakovi koji na svojim ledjima nose svoje kuccice. Njih takodje ima manjih i veccih, kreccu se pojedinachno, svaki za sebe, a ponassanje i reakcije su im slichne kao kod krabi.

"Turbo" buba-ssvabe
Trecca vrsta stvorova koji noccu izlaze iz dubine peska, a verovatno i iz mraka dzzbunja na svetlost nasse lampe su bube koje sam ja nazvao "turbo bubachssvabe". One su crne boje, imaju oblik nasse "domacce" bubachssvabe, dugachke su 1-2 santimetra, kreccu se haotichno i na sve strane, a to chine neverovatno velikom brzinom. Ni danas mi nije jasno zassto ove bube izlaze na svetlost kad im je prevashodni cilj da se ssto pre zavuku ili zakopaju pod bilo ssta ssto ocrtava svoju senku na pesku. Najvisse senki je bilo od nassih i od nogu stola i stolica, a sasvim su se lepo oseccale u ssatorima, pa chak i pod nassim ssortcevima i majicama! Nikog od nas nisu ujele, ali je vrlo neprijatan oseccaj kad ih vidite, a da Vam ne pricham kako se chovek osecca kad oseti da mu ove "turbo" bube ludachki mile po svim delovima tela - i danas, kad ih se setim prvo pochnu da me svrbe potkolenice!

Letecci krpelji
Svakako da su od svih zzivih bicca na Conway Reefu najgori i najodvratniji krpelji koji lete! Kapetan Stiven mi je rekao da tu pacifichku gamad nazivaju "ticks". Oni mogu biti manji i od slova "o" u ovom tekstu, a oni najvecci su prechnika i do 1 santimetar. Crne su boje i neverovatno tvrdih krila i tela, toliko da ih je nemogucce prstima zgnjechiti. Bez obzira da li su najmanji ili najvecci, oni su nemilosrdno atakovali na nas, narochito na one delove tela koji su pokriveni majicom, gaccama, dlakama ili kosom. Najvecca "poslastica" im je bio Ratko koji je, zbog svojih ne bass zdravih bubrega, vrlo chesto imao na sebi dugachke pantalone i rukave, pa chak i dzzemper!
Krivci za postojanje ovih napasnika su "booby" ptice koje obitavaju na Conway Reefu. One zzive u simbiozi sa krpeljima, mada ne znam kakvu korist ptice imaju od njih. Pretpostavljam da krpelji imaju dobru korist od ptica - piju im krv, a mi smo im dossli nessto kao "pojachna ishrana"!
Kapetan Stiven mi je objasnio da ujed krpelja po choveka nije smrtonosan. Krpelj vas, chesto i neprimetno, ujede, tj. zarije svoju glavu kroz vassu kozzu, a ostatak tela mu viri napolje. Krene da vam pije krv i, ukoliko je krpelj u vassem telu ostao neprimeccen visse od 24 sata, postoji moguccnost da on polozzi jaje u vass krvotok. Tada je mogucce da to jajassce, putem krvi, dospe u jetru gde pochinje proces njegovog uchaurenja i kasnijeg rasta. O posledicama po zdravlje i zzivot choveka u takvom sluchaju kapetan Stiven nije znao nissta detaljnije da mi kazze.
Jedini chovek koji je do savrssenstva savladao vesstinu uspessne borbe protiv leteccih krpelja na Conway Reefu je Steva. On je iz nassih i iz svog sopstvenog tela izvadio i pobio na desetine ovih malih monstruma. Na svaki nass povik: "Stevo, brzo evo ga jedan!", on bi primenjivao sledeccu taktiku - sasvim pribrano i polagano Steva bi prvo locirao krpelja na kozzi ili na glavi, zatim bi ga dobro natopio alkoholnim hanzaplastom, a zavrssni "udarac" bi mu zadao pincetom. Prvo bi vrlo chvrsto vrhom pincete stegao telo krpelja koji viri iz kozze, a zatim bi ga okrenuo pola kruga u levo. Tada bi se krpeljove kukice jednostavno otkachile iz tkiva, zatim na to mesto ponovo malo alkohola i na kraju sledi konachna egzekucija krvopije! Vrlo brzo smo uspostavili ritam u borbi protiv krpelja - Steva bi svako jutro sa spremljenim alkoholom i pincetom vrssio pregled kozze i glave svakog od nas. Bilo je sluchajeva da tokom jednog "struchnog pregleda" kod nekog pronadje, a zatim odmah i likvidira i po desetak ovih nemani. Zziveo nass Steva, ubica "ticksova"!

DAN DRUGI
Drugo jutro zapochinjemo prevozzenjem ljudi sa broda na ostrvo, a oni koji su noccu radili cce, nakon doruchka, da se prevezu na brod da se odmore. Vili nam je doneo przzenu ssunku s jajima i belom kafom, a bilo je i hladnog piva. Zatim smo spustili stub na kome je bim koji ne radi i postavili smo novi MA5B. Sada imamo dva PPScha koji su u punoj funkciji i mozzemo da radimo paralelno na dva razlichita od pet gornjih bandova, ukljuchujucci i WARC opsege, jer su svi ovi opsezi preko dana otvoreni.
Da bi "slika" bila lepssa i potpunija, Raymondo, Ratko i ja smo prionuli na ukrassavanje antenskog stuba koji smo, zbog bima u kratkom spoju, morali dva puta da podizzemo. Naime, ussnirali smo kanap kroz 4 zastave i podigli ih uz stub. Gledajucci od vrha stuba na dole, zavijorile su se zastave Srbije, Makedonije, El Salvadora i NCDX Fondacije koja je bila jedan od nassih darezzljivih sponzora. Naravno da smo uchinili ono ssto uvek rade prave radio-amaterske DXpedicije - sa svim raspolozzivim objektivima kroz koje se prave pokretne i nepokretne slike, ovekovechili smo nasse prisustvo na Conway Reefu, a za tu priliku smo svi obukli majice sa pozivnim znakom 3D2CI. Imali smo dva razlichita seta ovih majica, jedan je dobijen od NCDXF i sadrzzi njihov logotip, a drugi komplet majica sa kachketima nam je pripremio lichno Raymondo, a te majice i kape su uradjene izvanredno lepo i sa konchanim vezom.
Pokazalo se da je bela plastichna tenda 2x2 metra, koju smo razapeli iznad nasseg prvog PPScha, nedovoljna da nas uspessno sstiti od dejstva vrlo jakog sunca. Zato smo, uz nesebichnu pomocc Vilija i Dzzonija, izmedju tri gvozdena stuba i jednog dzzbuna razapeli veliku tamnochplavu plastichnu tendu 6x3 metra koja je pravila dobru hladovinu i pod kojom je bilo mnogo prijatnije podnositi vruccinu i od preko +45OC. Istovremeno, iz drugog PPScha koji je bio instaliran u malom "iglo" ssatoru, po danu je bilo strahovito tessko raditi visse od jednog sata, jer je pod njim temperatura vazduha bila daleko preko +50OC. Noccni rad je bio lakssi ssto se temperature tiche, ali bismo tada imali velike probleme od leteccih krpelja koji su hrlili na svetlost nassih svetiljki.
Nessto pre ruchka, Dzzoni, Hrane i Steva su se opremili maskama, disaljkama i perajama i krenuli u okean da ulove nessto, kako bismo nassu ishranu uchinili malo raznovrsnijom, dok je Vili otissao na brod da nam donese ruchak. Vili nam je za ruchak doneo kuvani pirinach i krompir sa govedinom i kupus salatom, a predjelo je bilo morsko - puna vangla, naravno presnih i iseckanih ukusnih sskoljki ("klemp") koje su ronioci nahvatali, zachinjenih chilichsosom i limunom. Ovog puta smo uz ruchak sa zadovoljstvom pijuckali rashladjeni kalifornijski rizling, koga smo imali u dovoljnim kolichInama!
Do ranog popodneva smo naizmenichno radili "pile-up" na 21, 24 i 28MHz, da bismo popodne i uveche "guzzvu" pravili na 7 i 14MHz. Najvecci broj veza je bio sa W, JA, i VK/ZL stanicama, dok je broj radjenih EU, AS i SA stanica bio zadovoljavajucci, a posebno kada se ima na umu nassih celih 100 vati u anteni. U pojedinim periodima propagacije su na 28MHz bile izvanredne i posebno smo bili sreccni i zadovoljni kad smo dozziveli "pile-up" od YU stanica! Vecc smo bili uhvatili odredjeni ritam rada sa dva uredjaja, a "QSO rejt" na ekranima oba lapchtopa je nonchstop bivao uveliko iznad 200. Ratko je takodje bio vredan i izvrssio je sve potrebne pripreme za svoj start sa vrstama rada RTTY, SSTV, PSK i MT.

DAN TRECCI
U radu na stanici nismo imali nikakvu striktnu podelu kad cce ko i koliko da radi. Za radio-stanicama su uvek bili oni koji su tog trenutka bili najodmorniji i naspremniji, jer je za stalan rad u "pile-upu" i u ekstremno tesskim uslovima velike vruccine bila potrebna izuzetno velika volja i koncentracija. Optimalno vreme rada na stanici svakog pojedinca nije prelazilo dva sata. Nakon ta dva sata ste potpuno mokri i dosta umorni, ali, na dvadesetak metara od vas je okean koji vas, iako je njegova temperatura najmanje +30OC, vrlo brzo bar malo rashladi. O chestoj upotrebi male frigochkomore, prazznjenju i punjenju njenog sadrzzaja nije potrebno ni govoriti!
Po danu su udarni opsezi bili 28, 24 i 21MHz (CW i SSB), a sa ranim popodnevom je pocheo da se otvara opseg od 50MHz. Kao i na tri gornja opsega i na 50MHz je bio neverovatno veliki broj stanica iz Japana, takorecci visse nego svih ostalih zajedno.
Celog trecceg dana nasseg boravka na ostrvu nebeska kupola je bila prepuna belih i srebrnih oblaka koje je visinski vetar raznosio na sve strane. Kako je dan ustupao svoje mesto nocci, oblaci su bivali sve vecci, tamniji i nizzi, a pojachavao se i vetar. Oko 23 chasa je dosslo do prave provale oblaka praccene vrlo jakim vetrom. Sve se treslo, ali su nassi stubovi sa bimovima i zzicama junachki sve izdrzzali! Ovo je potrajalo skoro sat vremena, a onda se sve umirilo. Ptice su opet nastavile da grakccu, a rakovi, krabe i krpelji su nastavili svoje noccne poslove - kao da nissta nije bilo! Mi svoj rad na stanicama nismo prekidali, osim ssto smo ga malo usporili.
Te nocci sam imao veliki CW "pile-up" na 14 i 10MHz, dok je Ratko, pre nevremena, takodje pravio SSTV i RTTY guzzvu sa stanicama iz Evrope. Za vreme mog rada Ratko je pored mojih nogu spavao u vrecci, okruzzen znatizzeljnim krabama i rakovima, a tek ujutru cce Steva da izvrssi uvidjaj o kolichini krpelja koji su se uselili u Ratkovu vreccu za spavanje. Eto ssta ti je chovek - pored svoje rodjene kucce u Kniccu i stana u Kragujevcu, on se pati ovde na kraju sveta, a da ga na to niko nije primorao! Eto, to vam je "ludi" radio-amater DXcher!

25. FEBRUAR - UMALO SUDNJI DAN
Chetvrti "radni" dan na Conway Reefu je zapocheo ranom zorom kada nam je Dzzoni, pored omleta s dosta ssunke koji je pripremio Vili, dovezao i plastichne flasse s napitcima, jedan dzzak pun leda za nass mali frizzider i nekoliko litara dizelchgoriva za agregat koji neprekidno radi joss od prve odrzzane veze. Na brodu je, pored ostalih, bio i Voja koji se oporavljao od suncem zadobijenih opekotina. Nakon doruchka, u chamac smo se ukrcali Dzzoni, Dragan i ja, a poneli smo i oba "ACOM" lineara. Osstecceni su, a u nassem kampu cce tako ostati manje opreme koju ccemo poslednjeg dana ekspedicije morati da pakujemo i prebacujemo na brod. Ja ccu se na brodu malo odmoriti, a kada Vili bude pripremio ruchak, Voja i ja ccemo ga prebaciti na ostrvo.
Negde oko podneva Dzzoni, Voja i ja, po dosta uzburkanom okeanu, kreccemo chamcem na ostrvo. Poneli smo i veliku sserpu u kojoj je ruchak: sskoljke s limunom, kuvani makaroni sa sitnom govedinom i sosom, a poneo sam i najlon kesu sa svojim fotochaparatom i rokovnikom u kome sam vodio ovaj dnevnik.
Kad smo od ukotvljenog broda odmakli oko 400-500 metara, medju brojnim talasima koji su nam dolazili s ledja, podmuklo i neprimetno, ovog puta u obliku jednog velikog talasa pojavljuje se g. Marfi (jedanaesti put)! Taj talas, kao da je s neba pao, ulecce u chamac preko njegovog zadnjeg dela, visoko nam izdizze pramac, a mi, i sve ssto je bilo u chamcu, padamo u okean. Sva trojica podizzemo ruke iznad nassih glava da se zasstitimo od limenog chamca koji pada preko nas. Vanbrodski motor se odmah otkachio i potonuo na dno koje je tu bilo na dubini od 3-4 metra. Dzzoni nam je doviknuo da se spasavamo i otplivamo na ostrvo, a on cce pokussati da okrene chamac koji je pocheo da tone i da spasi, tj. izvadi motor. Uspeo sam da zgrabim svoju najlon kesu i Voja i ja smo zaplivali ka ostrvu.
Bilo je potrebno preplivati samo oko 150 metara, a tada vecc stizzete do pliccaka gde "hvatate" korale i dno pod nogama, a odatle cce onih nekoliko stotina metara do samog ostrva biti mnogo laksse. Verovatno ovo "kupanje" ne bi bilo opasno da nije bilo talasa, a joss visse da nije bilo strahovito jakih podvodnih struja koje su nas vukle u stranu, ka puchini. U jednom momentu, dok smo joss plivali, Voja se nassao oko dvadesetak metara iza mene - da li ssto sam ja plivao brzo, ili je on bio spor, ne znam! Tada sam, setivssi se onih ajkula koje smo pre samo tri dana pecali u blizini, doviknuo: "Vojo, pozzuri, sad cce one ajkule prvo da pojedu makarone i govedinu kao predjelo, a posle cce da krenu na nas, kad vide meso s kostima!" Mada danas tvrdi da se ssalio, Voja je tada iz sveg glasa zavapio: "Joj brate sachekaj me, zajedno smo dossli, nek' zajedno i umremo!"
Malo sam usporio i tada smo zajedno vecc bili na mestu gde pod nogama dotichemo korale i dno. Medjutim, nasse muke joss nisu bile gotove. Trebalo nam je joss visse od 1,5 sat da, malo plivajucci, a visse bauljajucci po koralima, stignemo do obale. Noge su nam na desetinama mesta bile isessene i izbodene koralima, a najvecci problem su nam bili talasi i pomenute vodene struje koje su nas nemilosrdno vukle u suprotnom smeru. Ali, ipak smo se spasli i unezvereni i iscrpljeni, kao "robinzoni", iskrcali se na Conway Reef! Moj fotoaparat je ostao u jednom komadu i naravno potpuno neupotrebljiv, a danas stoji na polici kao plastichnochstaklena pacifichka uspomena na 25. februar 2001. godine, dok sam dnevnik uspeo brzo da osussim i da ga sada koristim za pisanje ovog teksta.
Za to vreme Dzzoni je vodio tessku borbu s okeanom. Uspeo je da ispravi chamac, a Vili mu je, sa gumenim chamcem na vesla krenuo u pomocc. Njih dvojica su u naredna tri sata ispraznili vodu iz chamca, izvadili motor i zajedno, svako veslajucci sa po jednim veslom, dossli na ostrvo. Vili ne bi bio Vili da se nije setio da sa sobom ponese i nekoliko konzervi sa ssunkom i flasse s vodom. Tako, iako je nass ruchak zavrssio u okeanu, mi nismo ostali gladni. Zziveo nass kuvar Vili!

OLUJA
Celo jucherassnje popodne i jutros Dzzoni i Vili su pokussavali da osposobe motor, medjutim, slana voda je uchinila svoje. Na ostrvu nisu imali nikakvog alata za uspessnu reparaciju vitalnih delova male massine. Sve ssto im je potrebno nalazi se na brodu, ukljuchujucci i sprej za isussivanje sitnih delova, sveccica, dizni ... Sa oba chamca i natovarenim motorom otissli su na brod. S njima je krenuo i Dragan. Prethodno smo priredili malo slavlje u chast Vilijevog 47-mog rodjendana, a Hrane mu je poklonio pravi ronilachki nozz chemu se Vili mnogo obradovao.
Mi smo nastavili u ritmu "pile-upa" da bi se oko 14 chasova iznenada sve smrachilo. Sa svih strana je pocheo da duva vrlo jak vetar koji je navlachio crne i niske oblake. Ptice kao da su odjednom nestale sa ostrva. Za vrlo kratko vreme smo sve razmontirali i spustili tendu. Sve stvari i uredjaje smo stavili pod ssatore, u koje smo ussli po dvojica. Svako je sa sobom poneo i flassu s vodom. U naredna nepuna dva sata je bilo stravichno olujno nevreme sa vrlo jakom kissom, grmljavinom, nebeskim sevanjem i vetrom. Okean se beli, kao da vri. [atori i sve oko nas se trese! Agregat smo ostavili da radi, ali sad, zbog buke nevremena, ne chujemo njegov zvuk!
A onda iznenada, kao ssto je i nastupilo, nevreme prestaje. Ponovo jasno chujemo zvuk nasseg agregata. Nakon samo 10-tak minuta opet sunce u svoj svojoj jachini! Okean se potpuno smirio i povukao celih 20 metara, a na zzalu su ostale na stotine izlomljenih korala, ljusstura od sskoljki i kuccica od rakova. Oba nassa stuba i sve antene na njima su ostale na svojim mestima!
Brzo pristupamo podizanju tende i instaliranju radio-stanica da bismo nastavili s radom. Ali, uredjaji jednostavno ne rade?! Opet onaj "prokletnik" (dvanaesti put!). Za sve vreme oluje agregat je radio bez ikakvog optereccenja jer smo sve potrossache bili iskljuchili. U zzurbi, da ssto spremnije dochekamo nevreme, napravili smo veliku gressku - agregat nismo zasstitili od kisse i sitnog koralnog peska koji je vetar nanosio! Umesto 220ch240 volti, koliko je uredno davao, Ratko je na njegovom izlazu izmerio samo 15 volti! Odmah smo ovu tuzznu vest, UKT vezom, javili Draganu koji je od jutros na brodu i koji treba da organizuje da se sa broda dopremi jedan od dva agregata. On nam odgovara da cce to biti OK, ali dok Dzzoni i Vili poprave motor, jer je sa veslima agregat nemogucce dopremiti.
Nakon nevremena se istakao nass "lekar" Steva koji se stvarno dobro pripremio za sve situacije. On mi je, zbog mojih iznenadnih bolova u zzeludcu, dao da popijem sicilijanski pelinkovac "Avernu", ali sam ipak uzeo i svoj "ranisan" koji stalno nosim. Uglavnom, za vrlo kratko vreme sve je bilo kako treba.

RADIO-STANICE CCUTE
Pochelo je da svicce dvadesetsedmo februarsko jutro, bez ijednog jedinog oblachka na nebu, agregat pun kisse i peska miruje, a radio-stanice vecc visse od 10 sati ccute. Mi se muvamo po kampu, neko zapliva u okeanu, a neko po zzalu sakuplja ostrvske suvenire u obliku sskoljki i delicca korala. Svi smo tuzzni ali moral nikako ne gubimo. Chak se nadmeccemo ko cce duhovitije da se nassali na rachun ovakve situacije. To je potrajalo dok nam Dragan, Dzzoni i Vili nisu dovezli nov agregat od 2,7kW, a istovremeno su nam doneli i doruchak i ruchak, da bi sa chamcem i jedva popravljenim motorom kasnije, zbog ruchka, imali jedno prevozzenje manje. Motorchicc je radio, ali se povremeno tokom vozznje i gasio. Tada se isticao Dzzoni koji je sa svojim "zlatnim" i do ramena zamassccenim rukama uvek uspevao da pokrene elisu malog "Johnsona".
Stari agregat smo brzo zamenili novim i odmah smo sa dve stanice punom parom krenuli u "pile-up". U velikoj guzzvi na frekvencijama nekoliko radio chamatera iz Amerike i Australije nas je obavestilo da su sa raznih strana dobili informacije da se ka regionu nasseg spruda, iz pravca severochzapada krecce veliki ciklon koji je vecc dobio i svoje zvanichno meteorolossko ime - "Paula"! Medjutim, u tim momentima u krugu od 360 stepeni oko nas na vidiku samo linija horizonta koja spaja plavo nebo i jedva uzburkani Pacifik. Naravno, zakljuchujemo da po nas opasnosti od ciklona nema.
Ja sam se sa nassa dva crnoputa pomoccnika i pokvarenim agregatom prevezao na brod, a za vreme vozznje motor se tri puta gasio, ali je Dzzoni taj problem uvek uspevao da ressi. Zatim smo kapetan Stiven i ja u rezervoare oba brodska motora istochili po jedno celo bure dizelchgoriva. Za to vreme su se sa ostrva na brod, u dve ture, prevezli Raymondo, Dragan i Steva. Na Conway Reefu su ostali Hrane, Voja, Ratko i Mome, a nas chetvorica ccemo uveche da ih zamenimo.
Vreme na brodu provodimo u odmoru i relaksaciji - Dragan i Steva igraju tablicc, Raymondo i ja lesskarimo i prichamo o svemu i svachemu, kapetan Stiven neumorno pijucka svoje omiljeno i dobro rashladjeno fidzzijsko pivo, a Vili i Dzzoni se odmaraju na gornjoj palubi "Turaga Levu" i povremeno ukljuchuju brodski radiochuredjaj da bi chuli radiochsaobraccaj koji vodi obalska radio-stanica "Fidzzi-Fish" sa brojnim fidzzijskim ostrvima i brodovima u regionu Juzznog Pacifika.

BEZZITE - DOLAZI "PAULA"!
Oko 17 chasova primeccujemo da se ceo horizont oko nas polako smrachuje. Sunce je nestalo, a potpuno crni oblaci polako izranjaju iz okeana koji je, iako nema vetra, relativno nemiran. Sa broda jasno na ostrvu uochavamo slabu svetlost fluochsvetiljke koja obasjava nass PPS pod tendom - znachi nassi i dalje rade!
A onda, u 19,10h Vili i Dzzoni usplahireno strchavaju s gornje palube i saopsstavaju nam da "Fidzzi-Fish" javlja da cce region Conway Reefa biti zahvaccen "harikenom" (ciklonom) pod imenom "Paula", a to "chudo" cce potrajati najmanje 16 sati! Operator na obalskoj stanici je naredbodavno "preporuchio" da "Turaga Levu", u roku od najvisse 4 sata, punom parom napusti podruchje Conway Reefa! Saopsstio je joss da "Paula" u svojoj bazi ima prechnik oko 60 kilometara, da je brzina njenog vrtloga preko 200 kilometara na sat i da u jednom satu prelazi rastojanje vecce od 30 kilometara! Sachuvaj nas Bozze, zassto jednom takvom monstrumu nadenusse tako lepo i romantichno zzensko ime ch Paula?! Ali, takav je red i pravilo, ciklonima i tajfunima sluzzbena imena se daju po abecedi i mi, eto, chekamo "Paulu"!
Zar je mogucce da nam se "onaj baksuz" dogadja i po trinaesti put?! Plan je bio da se sa ostrva radi deset dana, a danas je tek ssesti radni dan.

NOCCNA EVAKUACIJA
Dragan uporno UKT vezom pokussava da dozove nasse na ostrvu, ali se oni ne odazivaju, a ja, sa gornje palube broda, jakom baterijskom lampom, pokussavam da im skrenem pazznju ne bi li nam se oglasili. U 19,25h kapetan Stiven ssalje Dzzonija s onim malenim chamcem i poluispravnim motorom da zapochne evakuaciju ljudi i opreme sa ostrva na brod. Mrkli je mrak, Dzzoni je odmah ussao u chamac, nezzno je rukom pomilovao motor, prekrstio se i krenuo! Mi ostajemo na palubi i dovikujemo mu: "Good luck Johny!"
Tek u 19,35h Hrane se javlja na UKT kanalu. Prenosimo mu sve informacije u vezi ciklona i kazzemo mu da je Dzzoni krenuo ka njima, pa neka odmah zapochnu sve ssto je potrebno za evakuaciju na brod. Sad je 19,40h, pochinje da se osecca vetar i promiche po koja kap kisse. [ta li cce se joss sve dogoditi, pored svih malera koji nas prate od pochetka?
U 20,30h Dzzoni je dovezao Mometa, a sa njim i radio-stanice i najbitnije delove opreme spakovane u 4 kofera. Ostala trojica na ostrvu cce pokussati da sa stubova skinu i spakuju oba bima, a odluka je da stubovi ostanu na ostrvu. U 21,10 Hrane javlja da se joss pakuju i da cce Dzzoni da krene za nekoliko minuta.
U 21,40h Dzzoni dovozi Ratka, oba bima i joss tri torbe pune opreme. U 21,50h Dzzoni, koji je vecc iscrpljen, a ssto se jasno uochava, krecce na treccu turu evakuacije. U 22h UKT vezom pozivam ostrvo da im saopsstim da kapetan Stiven poruchuje da u ovoj turi Dzzoni doveze i Hraneta i Voju, a da agregat ostane na ostrvu. Vecc je 22,25h, a oni ne odgovaraju. Vetar i kissa se pojachavaju, ali se na ostrvu joss uochava malo svetlo.
U 22,35h iz mraka se pojavljuje chamac sa Dzzonijem i Vojom. Dovezli su joss tri torbe i tri velike najlonchkese s opremom i chak tri plastichne stolice. U 22,40h hrabri pilot malenog chamca krecce na Conway Reef, u poslednju spasilachku plovidbu. U tom momentu slaba svetlost na Conway Reefu se gasi. Sigurno da je to Hrane iskljuchio agregat.
U 23,15h Dzzoni, potpuno mokar i toliko iscrpljen da su mu u pojedinim momentima i noge i ruke nekontrolisano podrhtavale, pristaje uz "Turaga Levu". U chamcu je, takodje mokar, i Hrane, poslednji od nas koji je ostao na Conway Reefu. Uostalom, to je i zasluzzio, jer je on bio i autor i glavni rezziser celog ovog poduhvata, bolje recci, avanture! U ovoj, poslednjoj turi evakuacije, sa ostrva su prevezene joss tri manje torbe, agregat, mali frizzider i chak plastichni sto iz nasseg glavnog PPS-a. Na ostrvu su ostali antenski stubovi, ssatori, tende, deo kablova i neki manje vazzni delovi opreme.
Tako je uspessno zavrssena evakuacija ljudi i opreme sa Conway Reefa na brod. Vetar i kissa su vecc dobrano jaki, temperatura vazduha se znatno spustila, a Pacifik postaje sve nemirniji. Verovatno je sve to posledica "Paule" koja daleko pred sobom potiskuje ogromne mase vazduha i okeana.

PUNOM SNAGOM NAPRED
U 23,17h kapetan Stiven je startovao motore "Turaga Levu". Dzzoni i Vili su na pramcu broda i pokussavaju da izvuku sidro na palubu, ali im to ne polazi za rukom, jer se ono zakachilio za chvrste korale. U pomocc im dolazimo nas ssestorica. Uspevamo svi zajedno sidro samo da pomerimo i nekoliko metara njegovog kanapa da izvuchemo na palubu, ali su korali "jachi". Kapetan naredjuje Dzzoniju da preseche kanap i sidro zauvek ostaje na dnu okeana.
Tachno u 23,30h punom snagom i uz zaokret nass brod krecce ka Fidzziju. Mi smo izmedju crnog neba i uzburkanog crnog okeana, vetar brisse, a kissa pada skoro horizontalno. Iako ste u lezzeccem polozzaju na krevetu, zbog vrlo neprijatnog bochnog ljuljanja, morate se chvrsto drzzati za neki nepomichan deo enterijera! Kroz prozore kabine, chas sa leve, chas sa desne strane, vidite ogromne bregove talasa. Jednostavno, imate neverovatno jak oseccaj bespomoccnosti pred neobuzdanom prirodom na otvorenom Pacifiku!
Sa prvim svitanjem ovo nevreme je malo smanjilo svoj intenzitet, ali je i dalje bilo vrlo oblachno, sa vetrom i povremenom jachom ili slabijom kissom. Bilo je jasno da smo ciklonu "Paula" ipak uspeli da umaknemo ispred "nosa" - i to za jedan ili dva sata! Tada smo u staklenu bocu od rizlinga stavili obavesstenje o nassoj ekspediciji, svi smo se potpisali, a Hrane je dodao poruku da cce nalazacha boce nagraditi sa 200 dolara i - bacili smo je u okean.
Tokom plovidbe nazad na Fidzzi Ratko nije imao nikakvih problema kao prilikom dolaska, jer je prvih 18 sati plovidbe neprekidno spavao. Uticaj na to su imale 4 tablete za spavanje koje je on odjednom popio, a koje smo mu Steva i ja dali, pod izgovorom da su to specijalne tablete protiv povraccanja.
Sledecceg jutra, 1. marta 2001. godine, u 08,50h pristajemo u nassu polaznu luku, malu marinu u Harborou Paciku. Sachekao nas je vrlo oblachan i kissovit dan, ali je temperatura bila oko +35OC. Za nass sretan povratak nazdravili smo hladnim dzzinchtonikom. Vili nam je servirao doruchak: kuvana jaja, virssle, mesni narezak i crni luk, a tu je bilo i belog vina. Nakon obroka svi smo se odmah uputili na pranje, tussiranje i brijanje, i to - slatkom vodom!
Na "Turaga Levu" smo ostali do 3. marta u podne, kada smo, opet onim iznajmljenim autobusom otissli u Nadi, i u Hotelu "Tanoa" proveli joss 4 relaksirajucca dana pred povratak kucci. Naravno, ispred hotelske sobe, u parku pod palmama, podigli smo MA5B i ponovo povremeno uzzivali u "pile-upu", radecci svako sa svojim 3D2 pozivnim znakom.

DZzONI I VILI - NAJBOLJI MOMCI
Sigurno je da su svi chlanovi ekspedicije, zahvaljujucci avanturi "Conway Reef 2001.", zauvek stekli dva izvanredna prijatelja i "super momka". Naravno, to su Dzzoni i Vili. Nisu sstedeli sebe, pogotovu u onim najtezzim situacijama. Sa njima se stvarno i bez straha mozzete uputiti i na "kraj sveta".
Veliki heroj i podvizznik - jednom rechju ZZIVA LEGENDA - poslednje nocci na Conway Reefu, koju niko od nas u zzivotu sigurno nikada necce zaboraviti, bio je Dzzoni. Ukoliko neko od chitalaca pozzeli da ovom choveku uputi chestitke ili rechi divljenja za sve ssto je uchinio, to mozze uchiniti na adresu: JOHN VAKASA, P.O.Box 14282, Suva, FIJI ISLANDS, Pacific Ocean. Dzzoni nam je obeccao da cce i on pokussati da postane radio-amater i verujemo da cce u tome i uspeti!
Drugi chovek koji je za sve nas nesebichno radio je debeljusskasti i uvek nasmejani Vili, diplomirani i kapetan i kuvar. Ulagao je veliki trud da bismo svi bili zadovoljni hranom i napitcima koje nam je pripremao. Ni njemu nije bilo tessko da nam pomogne u svim drugim tesskim poslovima. Ukoliko nekom od chitalaca bude zatrebao pouzdan chovek za ekspediciju u ovaj deo sveta mozze da potrazzi Vilija na adresi: VILIAME VECENAVUCI, P.O.Box 61, Pacific Harborou, Deuba, FIJI ISLANDS, Pacific Ocean.
Oba ova choveka su svakog od nas prihvatili prijateljski i ssirokog srca, a kasnije, prilikom nasseg rastnaka u marini Harborou Pacific, gde su sa svojim suprugama i decom dossli da nas isprate, nisu krili suze u ochima zbog nasseg rastanka s njima. "Good luck Johny and good luck Vili! We hope to see you again!"

ZAKLJUCHAK
Pre nego ssto sam zapocheo pisanje ovog zakljuchka u celosti sam prochitao prethodni tekst. Verujte da je bilo joss mnogo, mnogo lepih i zanimljivih detalja, ali i onih koji su bili tesski i opasni, a da ih nisam zapisao. Medjutim, moja namera nije bila da napissem putopisni roman. Zzeleo sam sa, ne mnogo rechi, da Vam predstavim, pre svega atmosferu i sve ono ssto je bilo susstinsko i u vezi ove radio-amaterske DXpedicije.
Jednostavno, osetio sam potrebu da jedna ovakva avantura na dalekom Pacifiku bude zabelezzena, jer, ono ssto nije zapisano - kao da se nije ni desilo, a ova pustolovina se stvarno odigrala!
Zahvaljujem se mojim prijateljima: Hranetu, Voji, Ratku, Stevi, Draganu, Mometu, Raymondu, Viliju i Dzzoniju, s kojima sam dozziveo i prezziveo najlepsse radio-amaterske trenutke u svom zzivotu, koji su bili najlepssi i onda kada je bilo najopasnije, chak i po sam zzivot. Hvala svima koji su nam pruzzili pomocc i podstrek. Hvala svim radio-amaterima chirom sveta koji su uspeli s nama da uspostave vezu, kao i onima koji su nas pozivali ali ih mi nismo chuli. Jedini kome ne zzelim da se zahvalim za sve ssto nam je uchinio, ali ccu ga se uvek seccati, je pokojni gospodin Marfi, koji bass i nije morao da "izmisli" onaj njegov zakon. Zahvaljujem se i Vama koji ste prochitali ovu prichu, uz moje neskromno verovanje da Vam je ona bila bar zanimljiva, a mozzda cce je prochitati neko ko massta o svom pustom ostrvu ili sanja neku svoju bajku.
Snovi i bajke ponekad postanu stvarnost, pa je i bajka koju sam ja sanjao postala istinita! Pokussaccu da usnim neku novu bajku i ko zna - mozzda cce i ona postati zbilja. U to ccu verovati dok sam zziv, a ukoliko se ona i ne ostvari, siguran sam u to da cce mi bar ulepssavati zzivot!

73, de Sreccko, YU1DX/3D2TT


Prilog: 3D2CI - QSO STATISTIKA

Za oko 120 sati rada svim vrstama emisije i na opsezima od 1,8 do 50MHz odrzzano je ukupno 29703 veze (prosechno 247 veza na sat, tj. 4,11 veza na minut, ili po jedna veza na svakih 14,5 sekundi), i to sa stanicama iz:

USA 31 %
EU 29 %
       JA 28 %
 AS, AF, SA, OC 12 %

Pregled broja CW i SSB veza po opsezima:

1,8  3,5   7    10     14    18    21    24    28     50
CW 3   40   280  2100   1620  1440  2620  2300  2280   320
SSB    -   20    60    -    2440  1380  3300  4100  4300   380

  QSO's
RTTY     400
SSTV     180
PSK/MT   140